U gradu Loveču (Bugarska) sa prevodom na bugarski jezik juna 2016. bugarskoj javnosti predstavljena je petojezična Antologija savremene balkanske poezije “Balkanski glasovi“ autora, urednika i prevodioca Latinke Zlatne koja sadrži radove 46 autora savremene poezije zemalja regiona: Bosne i Hercegovine, Makedonije, Srbije i Hrvatske, u kojoj su svi autori predstavljeni na maternjem jeziku sa prevodom na Bugarski, ostale su u sjećanju njene riječi: „Vjerujem da će ova antologija ujedinjavati i inspirisati čitaoce i potaknuti zajedničke akcije i misli ovih naroda i naroda cijelog svijeta…“
Latinka Zlatna je na završnoj svečanosti najavila prevod i izdavanje Almanaha savremene bh. poezije do kraja godine. Prema obećanju autorke, Almanah je ovih dana izašao iz štampe u Bugarskoj. U ove petojezične zbirke uvrštena je i poezija našeg mladog bh. pjesnika Armina Bolića. Značaj prijevoda djela našeg autora kao i drugih autora iz BiH na bugarski jezik je u kulturološkom smislu nemjerljiv za zbližavanje književnika i približavanje savremenih književnih tokova naše zemlje balkanskim zemljama, što dokazuje publicitet koji je Almanahu dat u Bugarskoj javnosti.
Želim napomenuti jednu bitnu stvar, prije nego se osvrnem na prvjenac našeg mladog bh. pjesnika i prozaiste Armina Bolića, koji u „tišini“ stvara književna djela od značaja za buduće generacije. Naime, nacionalno i entitetski podjeljeni, mi smo u BIH stvorili kulturološke i životne barijere. Tu se nismo zaustavili. Čak se i u tim okvirima djelimo po političkim naklonostima, strankama i udruženjima, nadmećemo značajem, uticajima i interesima… Medijska pažnja se u tim uslovima naglašeno posvećuje izdavačima i umjetnicima koji slijede ove tokove, a ostali važni događaji i ličnosti ostaju na periferiji interesovanja ili nepoznati javnosti. Kultura je na taj način unutar naše države svedena na formu i marginalizovana.
Proza i poezija prof. BHS jezika i književnosti, Armina Bolića (1987.) iz Begov Hana, kod Žepča, su produkt interakcije sa svijetom koji ga okružuje; on je zapitani prolaznik koji putem vidljivih poslijedica traži nevidljive uzroke; a njegov pjesnički refleks je složeni odsjaj spektra koji u svom izražaju sublinira kompleksnu duhovnu percepciju u sažet umjetnički iskaz; pa stoga pjesme predstavljaju sažetak, ili manji isječak, iz znatno šire slike ili doživljaja, što je uspješno zaokruženo u kompaktnu cijelinu. Autor Armin Bolić, poetskim, a i proznim kreacijama, vještim umjetničkim postupkom dotiče „veo tajni“ koji u svakodnevnom životu zabrinutom čovjeku lebdi ispred očiju, te ispod površine životne kolotečine zalazi u promišljanja od suštinskog značaja za čovjeka; markirajući okvire ličnih spoznaja koje osvjetljavaju puteve ka preispitivanju odnosa lica i naličja svijeta, života i čovjeka.
Iz moralne zapitanosti proizliazi osvjetljavanje nemorala, te se može osjetiti da su slikovite metafore u funkciji oštrice svjetlosti da bi zasjekle dubine mraka i prodrlo se do onog-što-je-dobro-za-čovjeka i da bi se osvjetlila istina; koju po nepisanom pravilu, ljudi lišeni humanih obzira, guraju u tamu zaborava i okivaju u lance prezira. Očito da autorova pjesnička duša zatreperi na svaki vid nepravde koju uviđa u svom okruženju, a i svijetu u kojem živi; te je stoga i zaočekivati da će proces umjetniče artikulacije misli i osjećanja, ovog nadarenog pjesnika i prozaiste, prolaziti kroz faze koje će voditi ka sve jasnijem struktuiranju osebujnog izražaja, sposobnog da vječne ljudske dileme oblikuje u savremeni književni izražaj. Unutar bosanskohercegovačke tranzicijske književnosti, ipak postoji, istina nevelik, broj pjesnika, koji makar u light-verziji zrcale disidentsku naraciju, diskurse socijalne bijede, diskriminirane i marginalne manjinske identitete, kancerogenizaciju bosanskohercegovačke kulture. Bolićeva poetska strategija razbija mjesta moći, demaskira neofašističke konzumerističke politike, implicirajući na kamovljevski intoniranog pobunjenog pjesnika. Svakako da ne moramo poznavati osnove dramske aksiologije, da bismo detektirali a) ironiziranje bosanskohercegovačke kulturne i društvene scene smještene u ambijent potpunog apsurda, b) raskrinkavanje ideološko političke recentne samolegitimacije. Naziv stihozbirke, u koju su kao neki vid pogovora, čini mi se, uvrštene i dvije priče, izravno obeznažuje historijski užas i uz pomalo oksimoronske uvjete postmodernističke utopijske stečevine, ovjerava zvjerski postuliran prostor suvremenog homosentimentalisa, istovremeno inkorporirajući individualnu dramu u obzor potrošenih iluzija, iznevjerenih ideala. U pjesmi Buđav vakat, lirski subjekt, uz uvid u huljiteljski fenomen postmodernog merkantilističkog sistema i socijalni užas, evocira samoću, njenu hipnotičku egidu, a koja u srazovima promiče intimne drame pojedinca.
