Šta je to privrženost ili atachment?
Ljudski je razvoj epigenetski. To znači da se svaki stupanj razvoja nadograđuje na prethodni. Priroda ima svoj razvojni ritam. U nekoj dobi ljudski organizam razvija mišiće, počinje hodati i govoriti.U dobi od oko 18 mjeseci dijete počinje govoriti: „Ne, ja ću.“ S tri i po godine počinje zapitkivati:“Zašto?“ itd. Svaki stupanj razvoja (prema Eriksonu imamo 8 faza psihosocijalnog razvoja) ima neke svoje razvojne zadatke koje moramo ostvariti, neku svoju „krizu“ koju trebamo uspješno razriješiti, kako bi mogli prijeći u slijedeći, viši stadij. Što god nas ne ubije, trebalo bi da nas ojača. Ukoliko je kriza razriješena, djetetove potrebe zadovoljene, ego ima dovoljno snage za razvoj. Ako razvojni zadaci nisu obavljeni, ego ne postiže čvrstinu građe koja mu je potrebna za sljedeći razvojni zadatak. Oslabljen je, i kad potreba nije zadovoljena, puca. Dijete treba razviti čvrste granice ega da bi stupilo u mladenaštvo.
Piše: mr. Eharun Selimović, klinički psiholog
Granice ega definiramo kao našu unutrašnju snagu s pomoću koje se osoba ograđuje da bi zaštitila svoj unutarnji prostor, sredstvo kojim se koristi pojedinac da bi ispitao i protumačio vanjski svijet i kako bi uskladio sebe sa svijetom oko sebe.
Osoba koja ima čvrste granice ega, djeluje poput kuće čija vrata se otvaraju iznutra. Kod takve osobe se razvilo povjerenje prema drugim ljudima, nada. Zapažamo slobodu volje (moć volje), incijativu (svrhu), marljivost i sposobnost.
Osobu koja ima slabe granice ega opisujemo da djeluje poput kuće koja ima vrata čija je kvaka izvana. Kod nje dominira nepovjerenje, stid, krivnja, inferiornost.
Kod osobe čije su granice ega prekinute, poput kuće bez vrata, uočavamo veliku zbunjenost, bespomoćnost i nemoćnost.
Djetetu je čim se rodi potrebna voljena osoba u kojoj će se ogledati, koja će ga potvrditi, odražavati njegovo JA. Upravo emocionalno bliski dodir, privrženost između djeteta i majke (skrbnika) temelj je pozitivnog emocionalnog i socijalnog razvoja.Zapažanja etologa također idu u pravcu postojanja privrženosti i kod ptica i kod sisavaca.
Ako su roditelji zadovoljili vaše potrebe u fazi privrženosti, a poslije toga, nakon otprilike jedne i pol godine, podržavali vašu neovisnost, vjerovatno ćete u odrasloj dobi osjećati manju glad za privrženosti. U suprotnom, možda ćete osjećati djelovanje rezidualnih potreba na razini gladi za privrženosti, koje vas mogu prisiliti da tražite – i održavate – ovisne odnose. Kasnije doživljavanje nedovoljne ili ometene ljubavi bilo kojeg roditelja, ili osoba važnih u vašem životu, ili odsutnost njihove podrške u razvoju vaše nezavisnosti, također mogu biti razlogom zbog kojega se sada priljubljujete i lijepite uz nekoga u nadi da ćete dobiti nešto što vam, po vašem mišljenju, nedostaje – sposobnost da preživite, budete sigurni i sretni.
Kada smo zaljubljeni, u doživljaju stapanja s ljubljenom osobom nalazimo odjeke iz vremena kad smo, u ranom djetinjstvu, bili stopljeni s našim majkama. U stanju zaljubljenosti osjećamo neodoljivo privlačenje i uzbuđenje, koje je često praćeno i osjećajem da je najzad pronađen ključ sreće. Zaljubljenost možemo smatrati „flešom“ gladi za privrženosti.
Kada glad za privrženosti preuzme vlast nad vama, tada je vaše mišljenje i sposobnost rasuđivanja iskrivljeno i regulirano intenzivnim emocijama iz doba kada ste bili bespomoćni.
Evo što je napisala jedna pacijentkinja u svojim bilješkama: “Kad nisam ni s kim vezana, osjećam da lebdim, kao da nisam pričvršćena, kao da lebdim nad zemljom, besciljno lutajući tamo-ovamo, prestrašena,željna dodira, željna kontakta… Neka neko dođe! Neka neko dođe! Brini se o meni. Obrati mi pažnju. Pogledaj me. Učini što je potrebno. Zagrli me. Ja jesam prestrašeno dijete!
…Ne znam šta ću. Odvezana! Odvezana, odvojena. Nepripojena. Nepovezana. Previše suza. Strah,samoća. Nikome nije stalo do mene. Mogla bih umrijeti i nikome ne bi bilo stalo. Sama. Prestrašena. Nikome nigdje nije stalo do mene. Nikada nije ni bilo. Ne onako kako bi meni trebalo. A treba mi. Tako se bojim. Tako sama. Tako nevezana. Lebdim, lebdim. Moram dodirnuti negdje nešto. Bojim se da ću se pretvoriti u ništa. Neka neko dođe. Molim, molim, molim“
Ova je pacijentica shvaćala korijene svoje gladi za privrženosti i razloge koji su intenzivirali tu glad – smrt oca, kojeg je izuzetno voljela u ranom djetinjstvu i emocionalno hladna majka kojoj je nedostajala sposobnost pružanja adekvatne podrške.
Doživljaj ličnog identiteta
Osjećaj za vlastito postojanje i povjerenje u vlastitu sposobnost preživljavanja i opstanka – takođe potiče iz djetinjstva.
Ako vas muči osjećaj da niste potpuna osoba, već nečiji privjesak ili produžetak nečijih želja, vjerovatno roditelji nisu dovoljno odrazili vašu individualnost.
Evo kako je to izrazio dugo oženjeni muškarac: „Znao sam je zvati svojom drugom polovicom. No danas smatram da je ona bolja polovica. Međutim, kada pomislim na odlazak, čini mi se da bih time iščupao pola sebe.“
Ovisnički doživljaj posve zaokupira svijest osobe i, poput analgetika, uklanja osjećaj tjeskobe i boli. Vjerovatno nam neće ništa tako jako zaokupiti svijest kao neka ljubavna veza.Emocionalno nasilje je najčešći zajednički nazivnik sadašnje kulturne krize. Sveopća ovisnost i nasilje u obitelji ukorijenjeni su u poricanju i potiskivanju emocionalnog života. Potiskivanje emocija podržavaju naše škole, pravni sistem…
Vrlo često i bolesti ovisnosti počinju iz želje da se recimo pod utjecajem alkohola mišići opuste, da se krikne i “osjete osjećaji“. Jedan je alkoholičar rekao: “Kada popijem osjećam, a kada sam trijezan otupljen sam, osjećam se kao robot, kao prazna mašina.“
Upravo ta skupljena napetost, zgrčenost, vrlo plitko disanje, maštanja o kazni, kuđenje u sebi, unutarnji razgovor vrlo često pacijente dovede do duševne tuposti, koje onda postane plodno tlo iz kojeg niču mnoge ovisnosti.
Očito je nešto pogrešno i u društvu u kojem se 60 milijuna ljudi vrlo ozbiljno odalo alkoholizmu, 60 milijuna su žrtve seksualnog zlostavljanja, 60% žena i isto toliko muškaraca pati od poremećaja prehrane, jednu od osam žena tuku, veliki broj brakova završava razvodom, a djecu zlostavljaju na svakom koraku.
Mi smo ovisničko društvo. Ovisnost je bolest današnjice. Suovisni smo jer smo izgubili sebe.
I kada je pacijent prestao da konzumira alkohol, nije izliječio mnoge druge svoje suovisnosti. I dalje je bio vrlo opsesivna i kompulziva ličnost. Alkohol su zamijenile cigarete, a pio je po 12 šalica kafe na dan, postao je ovisan o uzbuđenju koje pruža rad, zarada ili kladionica. Ovisan o slatkišima neprestano je držao dijete. Uvjeren da je najgora ovisnost o tvarima, kao bolest nad bolestima, to je zamijenio ovisnosti o drugoj osobi. Zaista trošimo život da u moru ugasimo vatru, a pri tome se često i utopimo.
Ovisnost je u dubini duhovni problem. To je naš duhovni stečaj, bolesni oblik života.
Treba reći da svaki ljubavni odnos vjerojatno ima elemenata ovisnosti, što samo po sebi ne mora biti loše. Zapravo to može ojačati odnos i učiniti ga ugodnijim. Uostalom, realno rečeno, postoji li baš tako zrela i zdrava osoba da joj nije potrebna veza s nekom drugom osobom s kojom će pojačati osjećaj zadovoljstva sa samom sobom.
Problem nastaje onda, ako ste duboko nesretni u svom ljubavnom odnosu, a ipak ga i dalje održavate. Ako ste zaista ovisni o drugoj osobi, a taj vam odnos ozbiljno šteti ili škodi, razmislite ili potražite stručnu pomoć, da odlučite hoćete li se potruditi da odnos poboljšate, da ga prihvatite ili – ako ga ne možete ni poboljšati ni prihvatiti – prekinete.
Održavanje lošeg odnosa može štetiti vašem zdravlju, iscrpiti vašu energiju i smanjiti otpornost vašeg organizma.
Zašto kada emocionalno patimo, najčešće patimo i od poremećaja u prehrani: anoreksije, kompulzivno jedemo, bulimije. Zato što smo nesretni, gladni ljubavi. Imamo glad za privrženosti, koja je osnova ovisnosti.
Savjeti
1. Svijest o vlastitom tijelu
Vaše Ja stanuje u vašem tijelu. Na žalost, čest osjećaj kod ljudi koji su prekinuli emocionalnu vezu jest osjećaji da su i fizički ništa. Pogrešno! Treba znati da najosnovniji fiziološki proces kojega lako možete postati svjesni jest disanje. Potrebno je da svaki dah duboko dišete, tako da vam zrak dopire do trbuha. Kao da ste snješko koji se vrlo polahko otapa na suncu, dio po dio. Vi dišete još od rođenja. Vaše disanje ne treba da ovisi o vašoj privrženosti o bilo kojoj osobi. Ono je posve autonomno. Ono je funkcija vašega fizičkog, živog i jedinstvenog vlastitog Ja.
2 .Morate poraditi na svojim potrebama i željama i u tome se znati zauzimati za sebe. O treningu asertivnosti možemo govoriti drugom prilikom . Na žalost, mnogi roditelji uče djecu, da je željeti za sebe nešto pogrešno i na taj način ih uče da potiskuju svijest o svojim željama.
3. Odgoj djece
Djeci je važno davati ljubav i podršku. Time im povećavamo njihovu kreativnost i pouzdanje. Naši zahtjevi prema djeci treba da razviju njihovu odgovornost i spremnost u rješavanju teškoća. Roditelji griješe ako pretjeruju: pretjerano štite svoju djecu, pretjerano očekuju, zanemaruju, zlostavljaju i pretjerano kontroliraju. Znači pretjeranost je štetna. Samo je prava mjera ispravna.
Kod djece više hvalite postignuća, nego osobine. Imati dar za crtanje, a ne crtati, je isto kao imati jabuku u avliji, ali koja ne daje plodove. Znači podržavajte dijete da primjenuje svoj talent, jer će to biti podsticaj da dijete koristi i razvija svoj talent i kroz svoje ponašanje ga oplemenjuje i ostvaruje.
Također svoju djecu naučite, da se ljubav prima, ali da se ljubav i daje. Tako nećete odgojiti male sebičnjake. Slobodno dajte priliku svojoj djeci da budu dobri prema vama, dajte im priliku da vježbaju svoju dobrotu, a nemojte samo vi vježbati svoju.
4. U ljubavi koju pružate svojoj djeci, svome partneru, svojim prijateljima i svojoj rodbini nemojte zanemariti sebe, nemojte biti saboteri vlastitog života.
5. Ne zaboravite da je sreća djetelina sa četiri lista koju sačinjava: njegovanje samopouzdanja i samopoštovanja, emocionalno (is)punjenje, postavljanje granica u međuljudskim odnosima i aktivno (dakle ne pasivno) življenje.
Lijep pozdrav
Klinički psiholog, mr. Elharun Selimović
