Kako su djeca komunizma postali odrasli kapitalizma

Zoran Misetic, saradnik sarajevskog Omladinskog radija, zagrebačkog Radija 101, D.J., voditelj, postao je početkom devedesetih vlasnik Radija CD u Zenici, kratko prije nego ce rat pokucati na bosanskohercegovačka vrata. Godine 1993. pod pritiskom odlazi iz Zenice u Zagreb, grad svog studiranja, ali vrlo brzo shvata da ni tu nece ostati dugo. Radikalne su snage tih godina podjednako uzele vlast i u Hrvatskoj i u dijelovima Bosne i Hercegovine. Misetic je odlučio napraviti radikalan potez – zajedno sa svojom zivotnom saputnicom Dijanom i njenim sinom Dinom odlazi u Sjedinjene Američke Drzave. Danas zivi u Pittsburgu, preziva se “Misetik”, ima kcerku Andreu i ne muči ga nostalgija. RSE: Zoran je u Pittsburgu. Oni koji se sjecaju njegovog glasa ili njegovog imena, znaju da je Zoran radio neke fine emisije i svojim toplim glasom bio vrlo blizak svojim slusaocima. Pretpostavljam da danas u Pittsburgu nisi novinar. MISETIĆ: Jesam, to jos uvijek radim, zapravo nikada nisam ni prestao, ali vise se ne bavim toliko radijskim poslom, vec pisem, radim za neke američke magazine ovdje. Uglavnom je pop entertejnment u pitanju, znači uglavnom američka pop kultura, to je ono sto me privlači u zadnjih deset godina, pisem dosta o tome, radim dosta intervjua. Također radim i za neke magazine u Hrvatskoj, s vremena na vrijeme radim neke intervjue, proslijedim to ljudima koji rade u “Monitoru”, onda oni to objave. Ali mi to nije glavni posao, ako me to pitas. RSE: To te pitam. Pittsburg je, koliko se ja sjecam, bio jedan od gradova u kome je bila najveca koncentracija ljudi sa područja bivse Jugoslavije. Mislim na staru emigraciju. Da li je to i danas tako? MISETIĆ: U principu je to točno. Ali prije nego sto smo dosli u Pittsburg, imao sam drugačiju viziju o ovom gradu. Mislio sam da su to same zeljezare i da ce me ono sto cu vidjeti u ovom gradu otprilike podsjecati na ono sto sam vidio u filmu “Lovac na jelene”. Ali Pittsburg se promijenio u zadnjih recimo dvadeset i pet godina. Od tog industrijskog centra postao je vise univerzitetski, ponajvise mozda medicinski centar. Oni imaju ovdje tri-četiri vodece bolnice u Sjedinjenim Američkim Drzavama, vrlo je bitan i istrazivački medicinski centar u Pittsburgu. RSE: A za sta su se specijalizirali? MISETIĆ: Za “nezdrave” ljude. RSE: Dobro, ima raznih vrsta “nezdravih” ljudi. MISETIĆ: Mislim da su u pitanju kancerogene stvari. Prije pet-sest godina je ovdje otvoren jak centar koji se bavi ispitivanjem i istrazivanjem toga. Inače, rekao bih da je Pittsburg u principu grad koji tek treba da se razvije. Oni su jos uvijek u tranziciji, dakle prelasku sa teske industrije u jednu kompletno drugu vrstu ekonomije, da je tako nazovem, i ljudi koji zive u ovom gradu polako se prilagođavaju toj novoj realnosti Pittsburga. Sto se tiče emigracije, mozda ces me napasti zbog toga, ali ja se puno ne druzim s nasim ljudima ovdje. Cijela ideja je bila da se sto vise i sto brze asimiliram, da naučim jezik i da se prilagodim, dakle da se ja prilagodim Americi, a ne da očekujem da se Amerika prilagodi meni. Ali po nekim prognozama kazu da ovdje ima negdje oko 350 tisuca ljudi koji su hrvatskog porijekla, negdje oko 200 tisuca ljudi koji su srpskog porijekla, negdje oko 20 tisuca Slovenaca i naravno nakon ovog nesretnog rata koji je zadesio Bosnu i Hercegovinu početkom devedesetih dolazi jako puno ljudi iz Bosne, kao i ja uostalom, da započne ovdje svoj novi zivot. RSE: Međutim to je neka druga vrsta emigracije u odnosu na ovu koja je dolazila ranije. MISETIĆ: Da. Ti ljudi su vec druga ili treca generacija ovdje, ne govore nas jezik, ali eto odrzavaju recimo nekakve relacije sa svojim korijenima. RSE: Otkud ti uopste u Sjedinjenim Američkim Drzavama? Nasa zajednička prijateljica mi je pričala o tom tvom i Dijaninom zivotnom putu i meni je to malo onako ličilo na ostvarenje američkog sna. MISETIĆ: Upravo tako. Sve je započelo jos prije rata. Ja sam imao svoju privatnu radio stanicu u Zenici, Radio CD. To smo tad otvorili uz pomoc ljudi iz zeničke opcine. Cijela filozofija se svodila na to da cu ja da provedem u praksu nekakvo svoje iskustvo koje sam stekao u Zagrebu na studijama, dok sam zapravo manje studirao a vise se motao sa ljudima iz medija, odnosno Radija 101 i Omladinske televizije (OTV) u Zagrebu koja je u to vrijeme bila tek u povojima. Stekao sam iskustvo i radeci kao dopisnik za sarajevski Omladinski program. Dakle, sve me je to navelo na ideju da je to mozda pravi put za mene, dakle da se malo ozbiljnije počnem baviti novinarstvom, da ulozim sve moguce snage u to i da krenem sa svojom radio stanicom. Tako nesto se doista i dogodilo u Zenici početkom devedesetih. Na zalost, vrlo kratko nakon toga, za nekih manje od godinu dana rat je pokucao na bosanskohercegovačka vrata. Prije toga je počelo u Sloveniji i Hrvatskoj i prosirilo se na Bosnu i Hercegovinu. I dan danas kad me ljudi pitaju za koga sam, odgovaram im da znam za koga nisam – nisam za ljude koji su cijepali Bosnu. U tom smislu se određujem, ne politički, nego kao čovjek, prema jednoj stravičnoj činjenici da su od početka, u svim tim pregovorima i tako dalje, tu Bosnu cijepali. To vise nije ona Bosna koju sam ja zamisljao, niti u kojoj sam zivio. Uostalom, cijeli taj prostor bivse Jugoslavije nije vise isti. Ja jesam romantičan i nostalgičan za svojim prijateljima, za svojim drugovima, za ljudima sa kojima sam dijelio dobro i zlo, međutim nemam nekih velikih sentimentalnih veza sa zemljopisnim prostorom, sa stvarima. Ne veze me emocija za tlo, vec za ljude sa kojima sam dijelio dobro i zlo. Kada je rat dosao u Bosnu, 1992. godine, izdrzao sam do 1993. godine. U početku rata sam imao problema sa Karadzicem. Radi se o famoznoj izjavi koju je on dao na nasoj radio stanici. Nakon mislim zadnjeg zasjedanja u Skupstini BiH smo ga uspjeli dobiti na telefon da ga pitamo zasto ustvari vodi Bosnu i Hercegovinu ka kompletnom raspadu i totalnom ratu. U jednom trenutku se bio toliko iznervirao da mi je rekao u program: “Gospodine Miseticu, vasih petnaest minuta je isteklo”. Ja to i dan danas čuvam na traci. Ja sam mu tada mrtav hladan odgovorio: “Ne, gospodine Karadzicu, mojih petnaest minuta tek dolazi, a vasih petnaest minuta je isteklo”. To je za mene bio ključni moment kada sam odlučio sta ce zapravo biti moj zivot – da li cu tamo ostati i dalje i razmisljati o ljudima poput Karadzica i njemu sličnim, ili cu napustiti te prostore i započeti zivot sa dvije torbe, praktično ispočetka. Tako se i desilo. Prvo smo otisli u Hrvatsku, nakon vrlo nesretne situacije koja nam se desila u Zenici. Ne znam da li je to interesantno za tebe i za tvoje slusatelje. Moj radio je 1993. godine bio zauzet od strane mudzahedina koji su dosli u Bosnu i Hercegovinu. Njih uopce nije interesirala činjenica da sam ja za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu, da sam protiv recimo HDZ-ove politike. Ti ljudi apsolutno o tome nisu razmisljali, očigledno su bili malo potpomognuti nekim instrukcijama, da to tako nazovemo, nekih ljudi koji me nisu voljeli otprije, jer sam govorio o njihovim kojekakvim kriminalnim radnjama kad je u pitanju gospodarstvena situacija u Zenici. Zbog tih ljudi sam napustio Zenicu pod vrlo nelagodnim okolnostima. Moja buduca supruga mi se pridruzila mjesec dana nakon toga. U Zagrebu sam započeo sa radom za Glas Amerike. Prvo javljanje koje sam imao za Glas Amerike bilo je vezano za kritiziranje politike Mate Bobana u Bosni i Hercegovini. I samo sedam dana nakon sto sam napustio Zenicu, gdje su me ganjali mudzahedini, na vrata moga strica u Zagrebu, gdje sam zivio, kucala je specijalna policija Franje Tuđmana i odvela me na saslusavanje. Međutim, kad su shvatili da radim za Glas Amerike, onda su jednostavno odustali od dalje persekucije. Meni je to međutim bio dovoljan znak da treba da napustim te prostore. Jednostavno se nisam mogao pomiriti sa takvom vrstom razmisljanja, podjele i cijepanja, da o nekome razmisljam da li je dobar ili los samo po tome kojoj religiji pripada. Tako da smo se moja supruga i ja odlučili da napravimo taj zaokret u nasim zivotima i da odemo u Sjedinjene Američke Drzave. Kad sam rekao da smo dosli sa dvije torbe, to je bukvalno bilo tako, i mislim da sam imao negdje oko tristo-četiristo dolara u dzepu tad kad smo stigli u Ameriku. Razmisljao sam prvo o odlasku u Washingtonu, jer se tada u Glasu Amerike razmisljalo o otvaranju programa na bosanskom jeziku, međutim odlučio sam da se time vise jednostavno ne bavim. Rekao sam si da ako zemljopisno napustam taj prostor, vise nemam, ne moralni kredibilitet, ali zbog toga sto bih bio odvojen od tog prostora čitavim oceanom, ne bi mi bilo bas jasno da li bih čiste glave govorio o političkoj situaciji koja se tamo desava. A i nisam doista u to vrijeme vidio sebe kako nekoga ko se na dnevnoj bazi bavim političkim zbivanjima u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj. Ključno za nas je bilo to sto je ustvari moja supruga dobila sansu. Neke od svojih stvari je prodala Susan Lucci. Susan Lucci je inače vrlo popularna u Americi kado su ove sapunice u pitanju. Onda je dobila sansu da radi za Theresu Heinz, koja na zalost nije postala prva dama Sjedinjenih Američkih Drzava. Sad sam ti otkrio koji su moji afiniteti kada je u pitanju politika u Sjedinjenim Američkim Drzavama. To je otvorilo put ka jet-setu. Ovaj moj posao nije bio toliko ključan, bio je ključan utoliko sto smo konačno zaradili novac za koliko-toliko normalan zivot i da vodimo računa o cijeloj nasoj obitelji, pravi prelom se desio ustvari sa njenim poslom. Onda je pala odluka da ona započne sa otvaranjem svog studija i da vidimo sto ce s tim biti. To se ispostavilo kao vrlo uspjesno. Prosle godine je uradila ekskluzivnu haljinu za Oskara. RSE: Stizes u Pittsburg i sta počinjete da radite ti i Dijana? MISETIĆ: Stigli smo u Pittsburg, jer mi je moj prijatelj, tada američki konzul u Zagrebu, rekao da ako vec ne zelim da prihvatim posao na Glasu Amerike u Washingtonu, da je za nas najbolje da idemo u Pittsburg, jer je Pittsburg grad u tranziciji, grad gdje se necemo izgubiti u masi, gdje jednostavno postoji mnogo veca sansa da uspijemo nego ako odemo recimo u New York ili Los Angeles. Ispostavilo se da je bio apsolutno u pravu. Planirali smo da moja supruga započne s modnim dizajnom u Pittsburgu i da postepeno dođemo u poziciju da otvorimo i nekakav modni studio, sto ce se također ispostaviti kao dobra prognoza. Neke tri do četiri godine nakon sto smo dosli u Pittsburg to joj je poslo za rukom, odnosno “poslo” nam je za bankovnim računom, otvorili smo studio modnog dizajna. Ja u to vrijeme nisam imao neke ekstra kvalitetne poslove, znači u mom slučaju nije bilo bas sve idealno. Radio sam najmizernije poslove u početku, sto sam prihvatio kao svoju odluku, kao početak novog početka, početak borbe za nekakav bolji zivot. Znači nista mi nije bilo ponuđeno na pladnju, u principu to je bila jedna zestoka borba da prezivimo taj prvi period. Uostalom svako ko je otisao u dijasporu to moze da potvrdi. RSE: Gdje se desava taj momenat preokreta u tvom slučaju? MISETIĆ: U mom slučaju ključni moment je bio nogomet. Kao klinac ja sam bio u drugom timu “Dinama”, gdje je bio recimo i Prosinečki, oba brata Boban su u to vrijeme igrala za drugi tim “Dinama”, Zdenko Kobesčak je bio trener, poslije toga Kuze i tako dalje. Međutim, mene nogomet nikad nesto pretjerano nije privlačio, iz dva razloga. Prvo sto sebe nisam vidio ka uspjesnog nogometasa, drugo, vise me je privlačila knjiga, ono sto bi rekli Dalmatinci – vise libri, nego balun. Ali u tom cijelom konfuznom periodu sam ipak pokupio neko znanje kad je recimo taj trenerski posao u pitanju. Povezao sam se s nekim ljudima ovdje u Pittsburgu i desilo se ustvari da sam dobio ponudu da radim u srednjoj skoli kao pomocni trener, gdje sam onda dobio dodatno trenersko obrazovanje. Prvu godinu smo osvojili drzavno prvenstvo. Preko toga sam usao u taj krug ljudi, počeo se upoznavati sa svojim istomisljenicima kada je nogomet u pitanju, u smislu da ga vole i prate… RSE: Riječ je o evropskom nogometu. MISETIĆ: Da. Tako sam upoznao i čovjeka za kojeg cu par godina poslije početi raditi, u njegovoj kompaniji. U to vrijeme, međutim, nisam ni znao da ima kompaniju, nismo uopce o tome razgovarali, on je uglavnom bio zainteresiran za nogomet, pričali smo o tome, pričali smo o Evropi, o Njemačkoj gdje je on sezdesetih proveo dosta vremena, gdje je studirao i tako dalje. Ispostavilo se da ja govorim tri strana jezika, njega je to jako zaintrigiralo i čini mi se nakon godinu dana mi je prisao i pitao me: “Koliko znas o vakuumu?”. Prvo sto mi je palo na pamet je da govori o usisivačima, međutim onda mi je objasnio da govori semi-conductor industriji, znači znanstvenim search and development stvarima i tako dalje. Tom pričom me je zainteresirao. Nakon izvjesnog vremena mi je ponudio posao. Primio sam ponudu, počeo sam polako da napredujem i bas evo prije dva dana sam promoviran na regional sales menadzera za Kaliforniju, Nevadu, Arizonu i tako dalje, sto je onako velika stvar. RSE: Da li to znači da se moras seliti ili ostajes u Pittsburgu? MISETIĆ: Ostajem u Pittsburgu, ali to ce od mene iziskivati dosta fizičkog i mentalnog napora u smislu da cu morati često da putujem do Kalifornije i da se vracam istog dana, sto je vrlo naporno i painful experience sto kazu Englezi odnosno Amerikanci. To se desilo sa mnom, međutim ključno za nas je bilo to sto je ustvari moja supruga dobila sansu. Neke od svojih stvari je prodala Susan Lucci. Susan Lucci je inače vrlo popularna u Americi kado su ove sapunice u pitanju. Onda je dobila sansu da radi za Theresu Heinz, koja na zalost nije postala prva dama Sjedinjenih Američkih Drzava. Sad sam ti otkrio koji su moji afiniteti kada je u pitanju politika u Sjedinjenim Američkim Drzavama. To je otvorilo put ka jet-setu. Ovaj moj posao nije bio toliko ključan, bio je ključan utoliko sto smo konačno zaradili novac za koliko-toliko normalan zivot i da vodimo računa o cijeloj nasoj obitelji, pravi prelom se desio ustvari sa njenim poslom. Onda je pala odluka da ona započne sa otvaranjem svog studija i da vidimo sto ce s tim biti. To se ispostavilo kao vrlo uspjesno. Prosle godine je uradila ekskluzivnu haljinu za Oskara. RSE: Kako se zove njen studio? MISETIĆ: Little Black Dress. Dakle, s njenim poslom dolazi do prave prekretnice. Mnogo svjetliju buducnost vidimo u njenom poslu nego u onome čime se ja bavim. RSE: Dijanino izvorno zanimanje nema veze s modom. MISETIĆ: Ne. Ona je u Zenici radila u kompaniji “Prostor” koja se bavila urbanizmom. Engleski jezik je bio njen drugi jezik, sto nije bio moj slučaj. Moj drugi jezik je bio njemački, kasnije sam naučio talijanski, a tek sad, za ovo vrijeme od deset godina u Americi, sam naučio engleski. U svakom slučaju, ona je dobila posao da radi kao prevodilac za Evropsku zajednicu, za “bijele”, i često puta radeci sa “bijelima” je dolazila u kontakt i sa “crnima”, dakle i ona je imala jedno vrlo ruzno ratno iskustvo, otprilike nesto slično sto se desilo i meni. Vidjela je te ratne strahote, ja sam ih vidio kao novinar, ono sto kazu – iz prve ruke, ona kao neko ko je prevodio za ljude iz monitoring misije Evropske zajednice, tako da smo ovdje dosli sa sličnim razmisljanjima o ratu. Mi jednostavno gledamo na rat sa gađenjem, ne znam koju bolju riječ da upotrijebim da bih objasnio način na koji se mi odnosimo prema ratu. Upravo tako, gledamo na rat sa gađenjem. Sve ono sto je civilizirano i sto je nama predstavljalo nekakvu svetinju jednostavno je u tom ratu nestalo i to je bilo vrlo bolno iskustvo za nas, i ne samo za nas, nego i za sve neduzne ljude koji su u tom ratu stradali. Sjecam se, jednom smo večerali u Zagrebu, s nama su bili i Goran Milic i Miljenko Jergovic, razgovarali smo, i naročito Goran Milic je bio iznenađen nasom odlukom da Dijana započne karijeru modnog dizajnera u Americi. On nam je tad objasnjavao kako ce to biti jako tesko, da su za to vrlo male sanse, da to moze reci iz sopstvenog iskustva jer je zivio u Americi i tako dalje. U Dijaninom slučaju se, međutim, ispostavilo da joj je bilo potrebno samo četiri godine, naravno četiri godine teskog rada, da postigne uspjeh. Uspjeh u materijalnom smislu tek očekujemo da dođe, ali postigla je uspjeh u smislu nekakvog priznanja. To se desilo vec prije nekih četiri godine, ustvari od trenutka kad je otvorila studio za modni dizajn. RSE: Priznanje vec postoji, samo jos treba da stignu pare. MISETIĆ: Upravo tako. RSE: Koliko sam ja shvatila, vas dvoje ste ustvari najbolje iskoristili vase hobije. MISETIĆ: Upravo tako. Vjerujem da se vecina nasih ljudi koji su napustili Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Hrvatsku, nije bitno iz kojih su krajeva, koji su pokusali da započnu novi zivot vani, vjerojatno nasla u sličnoj situaciji kao mi, da jednostavno nisu mogli odmah da rade svoj posao, vec su morali da krenu s nečim potpuno drugim i da nađu nekakav procijep koji ih je vodio ka nekakvoj svjetlijoj buducnosti. Tako se desilo u nasem slučaju. RSE: Da li ste vas dvoje u tom vremenu ikada gubili nadu, da li ste pomisljali da je moguce da se nista ne desi? MISETIĆ: Apsolutno ne. Godine 1995. nam se rodila kcerka. Dvije godine nakon toga su nam dali pogresnu dijagnozu da ima rak i to je zaista bio jedan jedini put da smo klonuli i duhom i srcem. Zivot je u tom momentu izgubio svaki smisao. Na svu srecu, samo mjesec dana nakon sto je izvrsen taj kirurski zahvat, rekli su da ustvari nije bilo nista opasno, da nije rak, da su pogrijesili u dijagnozi. Meni je od tada ostala sijeda kosa. Planiram da se kandidiram za predsjednika Bosne i Hercegovine i da pobijedim na izborima, a ako izgubim, onda cu se kandidirati za predsjednika u Hrvatskoj. Zezam se. Nema nikakvih velikih planova. Planiram da za jedno deset godina kupim običnu ribarsku kucicu na nekom dalmatinskom otoku, da se preselim tamo i da pisem knjigu. RSE: Ali to je sada sigurno dio sarma. MISETIĆ: Upravo tako. RSE: Rekli smo na početku da u Ameriku dolazite vas troje – Dijanin sin, ti i Dijana, a kcerka se rađa 1995. godine. Kako se zovu djeca? MISETIĆ: Andrea i Dino. Dino studira umjetnost na jednoj od najprestiznijih umjetničkih skola, za sta je dobio stipendiju. Ove godine zavrsava, ali vec je dobio da radi vrlo interesantne projekte. Neki od njegovih radova ce se naci u kucama kraljevskih porodica. On je to nazvao Dino‘s Work in Royal Homes. Tako da ce recimo danska princeza imati jedan od njegovih radova, jedan ce imati engleska kraljevska porodica i tako dalje. To je uradio uz pomoc svog profesora, Talijana, koji je u njemu nesto vidio i misli da je taj projekt fantastičana stvar. Tako da vec sad, dakle prije nego sto je uopce zavrsio studije, razmislja o odlasku u Los Angeles, gdje bi pokusao da se bavi filmom, da radi kao umjetnički direktor. Vidjecemo sto ce od toga biti. RSE: Da li ga zovu Dajno ili Dino? MISETIĆ: Zovu ga Dino od početka. Svi su ga odmah prihvatili kad je ovdje dosao. On je odmah izgubio akcent, koji ja recimo nikad nisam izgubio, jos uvijek ga imam i ljudi me uvijek pitaju da li sam iz Rusije, sto me naravno nervira, dakle sto stalno moram objasnjavati da nisam iz Rusije. On je akcent odmah izgubio, to valjda kod djece ide brze. RSE: Koliko Dino sada ima godina? MISETIĆ: Dvadeset i dvije, a Andrea devet. RSE: Dino je dakle savrseno savladao engleski, ali sta je s nasim jezicima? MISETIĆ: Dino je jos uvijek naravno OK s nasim jezikom. Uostalom, evo i ja se borim da ne mijesam engleski i nas jezik, upravo iz razloga koji sam ti spomenuo, mi se puno ne druzimo s nasim ljudima, iz mnogo razloga. Jedan od razloga je bio da smo mi pokusali ustvari da pobjegnemo od toga da se ponovo okruzimo nasim ljudima i da ostanemo samo u tom krugu, da ne naučimo nista o američkom drustvu, da ne naučimo nista o američkoj kulturi, koju ja uvijek volim zvati američka pop kultura, a koja mi je oduvijek bila bliska. I onda je to malo problem, kad se odvojis od naseg kruga ljudi, onda izgubis i dodir s jezikom. Iako mi kod kuce pričamo na nasem jeziku i tu nema nikakvih problema, ali ja recimo provodim na poslu osam-deset sati dnevno i cijeli dan govorim engleski. Govorim ga bez ikakvih problema, mogu reci da sam ga savladao OK. RSE: Sta je s Andreom? MISETIĆ: Njen primarni jezik je engleski, odnosno ja ga zovem američki engleski. Govori malo naseg jezika. Ako joj kazem da treba da ide da spava, onda ce mi odgovoriti na engleskom da ne razumije. Ali ako joj kazem da sam joj donio čokoladu, onda naravno to razumije bez ikakvih problema. RSE: Sva su djeca na ovom svijetu ista – čuju samo ono sto hoce da čuju. Kakvi su kontakti sa domovinom? MISETIĆ: Svakodnevno sam u kontaktu sa nasom zajedničkom prijateljicom koju si spomenula, Natasom Petrinjak. Čujemo se, odnosno dopisujemo se redovno. Stalno sam u kontaktu sa mojim prijateljem, s kojim sam se i vidio ovdje prije dvije godine kad je dosao na turneju sa Zabranjenim pusenjem po Americi, Elvisom J. Kurtovicem, alias Mirkom Srdicem. U stalnom sam kontaktu sa svim svojim prijateljima koji su sada svuda po svijetu, Mariom Brankalionijem, koji je sada jedan od vodecih karikaturista u Svedskoj. Čujem se sa ljudima koji su u Bosni, u Zenici, Sarajevu, čujem se sa dosta prijatelja u Zagrebu, sa prijateljima u Beogradu, povremeno se čujem i sa Perom Lukovicem, čujem se sa Rambo Amadeusom, alias Antonijem Pusicem… Čujem se uglavnom s tim ljudima s kojima sam imao kontakt i prije, znači ostali smo u kontaktu i danas, sto podrazumijeva telefonski poziv svakih sto godina i e-mail svaki dan. RSE: Ima li ikakvih planova ili je sve to sad otprilike stabilizirano tu gdje jeste? MISETIĆ: Planiram da se kandidiram za predsjednika Bosne i Hercegovine i da pobijedim na izborima, a ako izgubim, onda cu se kandidirati za predsjednika u Hrvatskoj. Zezam se. Nema nikakvih velikih planova. Planiram da za jedno deset godina kupim običnu ribarsku kucicu na nekom dalmatinskom otoku, da se preselim tamo i da pisem knjigu. Ovo najozbiljnije govorim. Započeo sam sa pisanjem knjige sa vrlo čudnim naslovom – “Kako su djeca komunizma postali odrasli kapitalizma”. Započeo sam to prije nekih tri-četiri godine i onda sam naravno zbog posla morao da stanem. Skoro godinu dana nisam napisao jednu jedinu rečenicu. To je nesto između fikcije i stvarnosti. Dakle to mi je zelja, da odem negdje, da se povučem i da zavrsim tu knjigu. RSE: Znas da je Erica Jong u svojoj knjizi “Padobranci i poljupci” napisala za onog svog mađarskog vratara u njenoj zgradi: “Nema boljeg kapitaliste od djeteta koje odraste u socijalizmu”. MISETIĆ: Upravo tako. RSE: Zorane, zelim ti sve najbolje, zdravlja, srece i da ostanes u toj punoj kondiciji, s puno energije, jer sve ostalo si vec sam uradio zajedno sa svojom suprugom. Ostaje mi da ti se zahvalim sto si izdvojio svoje vrijeme i druzio se sa slusaocima Radija Slobodna Evropa. MISETIĆ: Puno ti hvala, Sabina. Ispričavam se za mijesanje engleskog i naseg. Uhvatila si me na pola sastanka, tako da su mi u glavi jos uvijek rečenice sa sastanka. Zelim ti svako dobro u 2005. godini, nadam se da cemo ostati u kontaktu i vidimo se, vidimo se mozda u Pragu, mozda u Zagrebu, ko zna.