Tačnije, njihova srca. Rođeni su u Splitu krajem devedesetih, zlostavljani i zaboravljeni od bioloških roditelja, Nik i Evelin nose bolne ožiljke iz ranog djetinjstva. Život im se u trenu promjenio, kada su ih usvojili Pero i Eva Lončar, sa kojima danas sretno žive u Švedskoj.
Supružnici Pero i Eva Lončar povremeno dolaze u porodičnu kuću koju imaju u žepačkom naselju Selište. Zbog pogoršanog zdravlja, Eva zadnjih godina ne putuje, a prijatelji Peru ponekada susreću sa kaubojskim šeširom na glavi i uskim trapericama na nogama. Upravo kaubojskim stilom i plastičnim pištoljima osvojio je srce nekada odbačenog dječaka iz Splita, koji je do svoje četvrte godine živio u domovima za nezbrinutu djecu.
– Pet puta je supruga ostajala trudna ali zbog jedne kronične bolesti, nikako nije uspjela da rodi. Onda smo odlučili da usvojimo dijete – počinje svoju neobičnu ispovijest Pero Lončar.
Kada su napokon pribavili dokumentaciju potrebnu za usvajanje, on se zaputio u Split i od jedne socijalne radnice u Domu za nezbrinutu djecu u Splitu, saznao da imaju jako bolesnog dječaka koji teško komunicira, odbačenog od bioloških roditelja. Dobio je iskren savjet i preporuku, da takvo dijete – ne usvaja.
– Nazvao sam Evu i odlučili smo da hoćemo tog dječaka. Zašto da ne, on je dijete, ima pravo da bude sretan. Došao sam sa kaubojskim šeširom, malim automobilom i pištoljima i Nik je potrčao prema meni – kazuje Pero.
To je bio njihov prvi kontakt i od tada se gotovo ne razdvajaju. Skoro dvije decenije Nik Lorenco Peru zove “tata”, a Pero Nika “sine”. Porodica Lončar je obezbijedila najbolju medicinsku njegu da se potišteni dječak iz Splita oporavi, i dobrim dijelom su uspjeli u tome.
– Kada su ga vidjeli psihijatri, koji su ga upoznali kao malog, bili su iznenađeni njegovim napretkom i pitali su nas kako smo to postigli. Rekao sam da je lijek jednostavan, samo zagrliš i poljubiš dijete. Onda smo otišli po njegovu mlađu sestru Evelin (koja je takođe bila u Domu) i taj događaj nikada neću zaboraviti, zagrlio je sestru uz riječi “Pa, gdje si ti bila”- kroz suze prepričava Pero njihov susret. Ne zna se ko je tada više suza prolio.
Kaže da nikada nije krio od djece da im nije pravi otac, ali Nik je imao odgovor i na to.
“Ti nisi naš tata, ali si pravi tata” – rekao mu je jedne prilike. Kaže da njegova usvojena djeca imaju želju da nešto saznaju o svojoj biološkoj majci, možda čak i da je upoznaju, ali do sada nisu imali tu priliku.
Iako ima poteškoće u razvoju, Nik u Švedskoj osvaja medalje u mnogim parasportskim disciplinama. Do trinaeste godine je osvajao medalje u plivanju, ali je zbog pojave epilepsije morao da odustane od tog sporta. Svakodnevno je na trčanju, trenira rukomet, stolni tenis, nogomet i po kvalitetu života se ne razlikuje od svojih švedskih vršnjaka.
Zahvaljujući nesebičnoj ljubavi, Nikova sestra Evelin stasava u pravu djevojku. Nešto boljeg je zdravstvenog stanja i brine se da pomogne Perinoj supruzi kojoj je potrebna svakodnevna njega. Jedno vrijeme je bila ljuta na Splićane koji su je ostavili, ali Pero je imao objašnjenje i pouku koju bi mogli da “prepišu” roditelji koji usvajaju djecu:
– Da oni nisu napravili grešku, ja ne bih bio sretan, ne bih bio sa vama. Tvojoj mami možemo samo zahvaliti što te rodila, i tebe i tvoga brata. Da njih nije bilo, ni vas ne bi bilo i ja opet ne bih bio sretan. Ne smijemo tvoju mamu osuđivati zašto je tako postupila – doslovno im je rekao Pero Lončar.
Pero je godinama na proputovanju od Švedske do Žepča. Nedaleko od kuće zasadio je vinograd. Spravlja domaće vino, druži se sa prijateljima. Iako ne postoji zvanična nagrada za najhumanijeg usvojitelja djece, da kojim slučajem postoji, on bi je zasigurno dobio.
