Ko je tebi kriv što nemaš petlju?!

Od školskih klupa, u Nemili, šezdesetih, on je bio lopov i prevarant.
Ukrast’, slagat’ i prevarit'…duševna hrana! Bicikli, lopte, nalivpera, satovi, nakit…bili su nepouzdano vlasništvo, ako on, Štefek, baci oko na to.

Kao dijete bez oca, poslije nazor završene Osnovne, ‘otkinuo se s lanca’, pa se uvalio kod tetke u Zagreb, gdje je šest godina ganjao i nekako izganjao Srednju strojarsku školu. Izluđivao nastavnike svojim đilkoš-metodama, a jednog i ubandačio prvoaprilskom šalom: “Druže nastavniče, žena vam je privedena u policiju zbog krađe u marketu!” Naravno, čovjek usplahireno izletio iz učionice, pred policijskom stanicom mu pozlilo i završio u bolnici.

Sretali smo se kasnije, sedamdesetih, kad bi nagizdan po posljednjoj modi, u zelenom Audiju-60, dolazio u Zenicu iz čiste obijesti, da – kako je volio reći – “zbrza nešto zeničko…sisato, guzlato i radodajno”.
Klempav, povisok…sa svojim “špico-izgledom” i nije bio neka atrakcija za žene, ali je svaki put uz njega bila neka druga.
“Ovu sam pokupio danas na Žepačkom vašeru…pušćenica, a voli se vozat'” – znao je obrazložiti žensku pratnju na desnom sjedalu auta.

Hvalio se i kako je izlevatio one iz Vojnog odsjeka, pa nije išao na služenje vojnog roka: “Moraš bit totalna budaletina, pa izgubit’ godinu i po dana na to.”
Uvijek bi ispričao poneki biser iz bogate lopovske arhive.
Nešto kasnije, počeo je dolaziti iz Mostara, gdje je ..zaposlen u “HEPOK”-u već muljao i razrađivao lopovske poslove s vinom.
I…onda je nestao. Ni traga ni glasa od njega!
………….
Na parkingu Šoping centra, obradova me slobodno mjesto.
Sa desne strane, novi bijeli Audi Q7. Onaj, što ti udvostručuje oprez, da ga slučajno ne ‘lizneš’ pri parkiranju. Na njemu zatamnjena stakla i ostale kerefeke što na skupoću mirišu.

• Oooo, odlikaš…jes’ to ti? – čujem, dok zaključavam auto.
  Trznem pogledom i vidim njega, oberlopova, abriktovanog žonglera u mutnim poslovima. Izlazi iz makine, smanjio mi se nešto, usukan i proćelav, pa mu uši još klempavije izgledaju.
• Ma, đe si Štefek, lopino svjetska…otkud ti? – pitam dok se rukujemo.
• Evo, bilo mi usput pa svrnuh malo i vidi, baš na tebe naletim?! Ajmo na kavu..ti plaćaš, pošto smo na tvom terenu!
• Ajmo, vala baš! – rekoh i krenusmo.
  …………….
  U sat vremena priče, saznajem da je dugo bio u Italiji, da je u Njemačkoj fasovo 4 a u Švicarskoj 2 godine zatvora, da u Bosni (tačnije, u Hercegovini) prima generalsku penziju, da ima “firmice” koje ga podmazuju, kućice i vozni park i da bi – kad bi se nekad opet rodio – sve isto izabrao i radio, jer, lopovluk je nekim ljudima i strast i filozofija života.
  Muziku ferma samo kao biznis…a slušanje i uživanje i njoj – ništa!

Ipak…na kraju se i požalio malo:

• Ne dade mi se s djecom nikako, izgleda, sjeme mi ne valja, šta li?
• Uh, sva sreća! – uletim klizeći – zamisli, dobiješ djecu, a ona na tebe! Takav baksuzluk ne zaslužuje nijedan komšiluk, a ni šira zajednica!
• Njih bih dao u politiku. Tu je najbezbolnije, a najviše para.
  Nego, interesuje me…jesi li ti i u kakvoj stranci? – priupita znatiželjno.
• Ma jok! Kriminal teški, nije to za mene. Nemam živaca za to.
• A, ja budale čovjeka!? Pa evo, ja jesam lopov, u oba hadezeja sam bio i ti sa mnom sjediš cijeli sat. Znači, nije do živaca, nego do petlje. Ko je tebi kriv što muda nemaš, pa sad voziš ovu Fordinu i ganjaš neku pravdu i poštenje. Izjalovile se sve one tvoje petice. Sve u čabar otišle, a vidi ovo – pa pokaza skupocijeni Rolex na ruci.
• Nisu, Štef…nisu! Možda baš zbog njih, ne zavidim ti nimalo!
  Ni na onom Audiju napolju, ni na “kućicama”, a na onih 6 godina iza rešetaka, pogotovo! Sretno putuj i doputuj tamo gdje si krenuo, a ako te neka policijska patrola zaustavi i privede na informativni razgovor, znaj da to ni slučajno nije zbog onog mog ručnog sata, što mi ga onomad ukrade na bazenu i prodade isti dan na staroj pijaci.
• I tog si se sad sjetio? – reče, škiljeći preko naočala.
• Da, Štef…i tog, a i one čehoslovačke gumenjače, kojom samo jednu utakmicu odigrasmo, pa ja od oca popih šamar, jer loptu ne donesoh kući. Ne brini, sjetiću se ja ponekad i ovog današnjeg susreta sa oberlopovčinom pitbulovskih nagona, iz kojeg ću izaći samo za 3 marke kraći.
• Hahaha…baš mi te žao!
• Hehehe…i meni tebe! Konobar…da platim!

Tončo Ivešić