Kažu da život piše drame, ali u ljeto prije 54 godine u srcu Žepča, život je napisao početak jedne od najljepših priča o hrabrosti i zahvalnosti. Danas, dok s distance od preko pola vijeka gledamo u crno-bijelu fotografiju dvojice dječaka, riječi tadašnjeg novinara Šefika Mujkića odzvanjaju jače nego ikada.
Trenutak kada je vrijeme stalo
Sve je počelo na mjestu gdje je “stari most u centru Žepča kao da je godinama čekao svoju žrtvu.” Te sudbonosne godine, rijeka Bosna, plahovita i nemilosrdna, “ponijela je u svojim njedrima sedmogodišnjeg mališana Fehima Efendića.” U trenucima kada je tragedija izgledala neizbježna, sudbina je na scenu poslala heroja – petnaestogodišnjeg Hajrudina Kafedžića.
Tekst iz prošlosti nas podsjeća na dramu koja je trajala vječnost:
“Mali Fehim ne zna kako je pao u mutne talase Bosne… Hajrudin, petnaest mu je godina, bio je najzreliji od svih onih koji su vidjeli nemoćno dijete koje rijeka grabi prema dnu.”
Hrabrost koja ne stari
Dok su drugi posmatrali “dramatičnu borbu plahovite i nabujale rijeke sa djetetom koje se davi”, Hajrudin nije oklijevao. Onako odjeven, skočio je s obale i zaplivao prema Fehimu. “Uspio sam ga dohvatiti pod ruku baš kada je potonuo, i već tada sam znao da ću ga spasiti”, govorio je tada mladi Hajrudin, istinski junak koji je dokazao da su ljudskost i požrtvovnost jači od svake stihije.
Fehimovi roditelji, koji su tada bili slabijeg imovnog stanja, nisu mogli nagraditi spasioca materijalno, ali su dali nešto mnogo vrjednije – vječnu zahvalnost. Ta zajednička fotografija, objavljena u novinama, postala je simbol pobjede života.
54 godine poslije: “Most koji se nikada nije srušio”
Danas, 54 godine nakon što je Hajrudin izvukao Fehima iz “besvjesnog stanja” i vratio ga u zagrljaj porodice, ta priča više nije samo sjećanje na jedan spasilački podvig. To je priča o ljudima koji su kroz decenije ostali povezani onim najčvršćim čvorom – onim koji se veže kada jedan život zavisi o drugome.
Rijeka Bosna i dalje teče pored Žepča, stari mostovi su zamijenjeni novima, ali sjećanje na “dječaka jačeg od rijeke” i njegovog spasioca ostaje kao podsjetnik. Ono što je započelo kao borba za goli život u hladnim valovima, pretvorilo se u tiho, dostojanstveno prijateljstvo koje traje duže od pola vijeka.
Ovaj tekst, požutio od vremena, nije samo papir pod staklom. To je dokaz da “plemenito djelo koje je omogućilo produženje jednog dječjeg života” i danas, nakon 54 godine, grije srca svih onih koji znaju šta znači biti čovjek.
Jer heroji se ne zaboravljaju, a spašeni životi su najljepši spomenici koje jedan čovjek može ostaviti za sobom.
A.S.
