Kulinova povelja nosi tačan datum svoga postanka – napisana je 29. augusta 1189. godine na pergamentu. To je prvi i najstariji pravni dokument u cijelome (južno)slavenskom svijetu koji je pisan na papiru sa posebnim jezičnoizražajnim i kulturnohistorijskim vrijednostima.
Piše: Prof. dr. Amira Turbić-Hadžagić
Nastala je nakon ugarsko-bizantskih ratnih sukoba, 50-ih i 60-ih godina 12. stoljeća, a koji su završeni privremenim učvršćivanjem supremacije u Bosni. Početkom 80-ih godina 12. stoljeća, tj. 1180. godine bansku vlast u Bosni, koja se tada nalazi na prostoru između Grmeča i Drine, preuzima Kulin: čovjek sa iznimno i nesumnjivo dobrim državničkim i upravno-organizatorskim sposobnostima. Takva je Kulinova vladavina u narodu zapamćena kao razdoblje blagostanja, pa još i danas možemo čuti izreku: Za Kulina bana i dobrijeh dana.
Ima više razloga što se Povelji Kulina bana poklanja velika pažnja: to je historijski dokument koji predstavlja ugovor sa zakletvom kojim njen izdavač – ban Kulin – daje Dubrovčanima slobodu trgovanja u Bosni. Jedan je od rijetkih bosanskih spomenika ali istovremeno i (južno)slavenskih dokumenata, pisan perom, koji je stigao do nas u čitkome stanju, osobito ako se zna da su natpisi na Kulinovoj ploči, koja potječe iz sredine 12. stoljeća, a nađena je 1898. godine u selu Muhašinovićima kod Visokog, isprekidani i znatno oštećeni. Da je za vrijeme vladavine Kulina bana postojala institucija suda svjedoči Ktitorsko-nadgrobni natpis sudije Gradiše koji je pronađen 1964. godine u naselju Podbrežje kod Zenice (danas se nalazi u Muzeju grada Zenice), kao dio kulturnoga bosanskoga naslijeđa iz ovoga perioda.
Povelja Kulina bana je najstarija bosanska isprava s našega tla, pisana bosanskim književnim jezikom, ujedno je i najstariji zasvjedočeni štokavski tekst. To je dvojezični dokument. Pisan je latinskim jezikom i latinicom, s prijevodom na starobosanski jezik napisan bosančicom. Tekst Povelje Kulina bana koji je napisan na starobosanskome jeziku bosančicom, slobodno je prepričana sadržina latinskoga teksta.
Ovim zasvjedočenim dvojezičnim i dvopismenim spomenikom otvaraju se vrata za povijesni razvoj bosanskoga književnog jezika i njegove diplomatske građe.
Također, važno je napomenuti da Povelja Kulina bana najbolje govori o kulturnoambijentalnim uvjetima razvoja poligrafičnosti i polijezičnosti na cijelome području srednjovjekovne Bosne i Huma (danas Hercegovine). Ovaj dvojezični i dvopismeni dokument neprijeporno daje filolozima, lingvistima, historičarima, historičarima prava i drugima poticaj za proučavanje naslijeđene bogate bosanske kulturne baštine.
Povelja Kulina bana univerzalnoga je karaktera i neposredno odslikava sve odlike i oblike suživota, humanizma, tolerancije, odnosno poštivanje drugih i drukčijih.
Jezično je iznimno dragocjena kao stilistička tvorevina po kojoj će kasnije biti pisane mnoge druge povelje, darovnice, pisma, trgovački ugovori, potvrde, priznanice i zakletve, ali i modeli izražavanja u srednjovjekovnoj Bosni.
U ovoj Povelji bosanski ban Kulin zaklinje se knezu Krvašu i svim Dubrovčanima da će im pravi prijatelj biti „odsada i dovijeka“. Svi Dubrovčani gdje god „hode“, gdje god se žele kretati i gdje god budu prolazili, trgujući, bit će dočekivani s pravim povjerenjem i čistim srcem, bez ikakve zlobe. Dokle god u banovoj zemlji budu, neće im od njegovih časnika prijetiti sila, a davat će im savjet i pomoć kao i sebi, koliko se može, bez ikakve zle primisli.
[quote width=”auto” align=”left|right|none” border=”COLOR” color=”COLOR” title=”Prijevod Povelje Kulina bana na savremeni bosanski jezik“]U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Ja, ban bosanski Kulin, prisežem / obećavam Tebi, kneže Krvašu, i svim građanima Dubrovčanima, pravim vam prijateljem biti od sada i dovijeka. I pravo prijateljstvo držati s Vama i pravu vjeru, dokle god sam živ. Svi Dubrovčani, koji hode po mojoj zemlji trgujući, gdje god se žele kretati, gdje god prolazili, s pravom vjerom i čistim srcem dočekivat ćemo ih bez ikakvoga zla, osim što mi ko dā svojom voljom poklon. I neće im od mojih časnika / vojnika prijetiti sila, i dokle u mojoj zemlji budu, davat ću im savjet i pomoć, kao i sebi, koliko budem mogao bez ikakve zle primisli. Tako mi Bog pomogao i ovo sveto Evanđelje. Ja, Radoje, banov pisar, pisah ovu banovu povelju, od rođenja Hristova tisuću sto osamdeset i devete godine (1189), mjeseca avgusta, u dvadeset i deveti dan, na dan odrubljenja glave Jovana Krstitelja.[/quote]
Povelju Kulina bana napisao je pisar bosanske kancelarije Radoje. Historičari smatraju da su u srednjovjekovnoj Bosni uvijek pisana po četiri ista pravna dokumenta: dva primjerka zadržavao je vladar koji piše ili šalje dokument, a dva primjerka su pisana za vladara kome su upućivani ili namijenjeni diplomatski dokumenti.
Do danas je Povelja Kulina bana sačuvana u tri primjerka. Napomenut ćemo i, na prvi pogled, uočljive razlike pri usporedbi tri sačuvana primjerka Povelje Kulina bana koji se razlikuju po broju redova latinskoga teksta na latinskome jeziku i bosanskoga teksta na starobosanskome jeziku: primjerak Povelje koji se nalazi u Sankt Peterburgu ima dvanaest redova teksta na latinskome jeziku i dvadeset redova teksta na starobosanskome jeziku.
Neoštećeni primjerak Povelje Kulina bana koji se nalazi u Dubrovačkome državnom arhivu pod sign. bec_189 ima devet redova teksta na latinskome jeziku i dvadeset i pet redova teksta na starobosanskome jeziku.
Treći njen primjerak, koji se, također, nalazi u Dubrovačkome državnom arhivu, a pod sign. Diplomata et acta, 12. st., pp6 oštećen je s desne donje strane, tj. nedostaje dio pergamenta (ondašnja vrsta papira); ima sedam redova latinskoga teksta i dvadeset i dva reda teksta na (staro)bosanskome jeziku.
Danas, nakon 824 godine od nastanka Povelje Kulina bana znamo da je to spomenik starine, sa fonetskim, morfološkim i leksičkim inovacijama. Imamo dosta podataka o njoj: zna se i kada je pisana, za koga i ko ju je pisao, te da je uveliko podstakla razvoj dubrovačke trgovine s Bosnom.
Nažalost, nijedan primjerak Povelje ne nalazi se u Bosni i Hercegovini.
