Jutros nas je pogodila vijest o pucnjavi u Gimnaziji u Sanskom Mostu, gdje su životi nevinih osoba nasilno prekinuti. Ovaj tragičan događaj, iako još nepotpuno poznat, ponovno nas suočava s pitanjem: gdje smo kao društvo zakazali?
Svaki put kada se dogodi ovakav incident, čini se da je naš kolektivni odgovor isti—šok, nevjerica, tuga. Međutim, često zaboravljamo da su to samo simptomi mnogo dubljih problema koji postoje u našoj zajednici. Pucnjava u školi nije samo individualni čin očajanja ili bijesa; ona je odraz društva u kojem su mnogi ostali tihi dok su se problemi gomilali.
Naši problemi ne počinju i ne završavaju s oružjem. Oni sežu dublje u srž našeg društva, gdje su mentalno zdravlje, nasilje i nedostatak sistemske podrške postali uobičajeni. Mi, kao zajednica, nismo dovoljno uradili da prepoznamo i riješimo ove probleme prije nego što eskaliraju u tragedije.
Kao psiholog, ne mogu a da ne istaknem koliko je važno da se prestanemo skrivati iza izgovora i počnemo otvoreno razgovarati o uzrocima ovakvih događaja. Ne možemo više ćutati i zatvarati oči pred očitim znakovima upozorenja. Svaki put kada okrenemo glavu, kada se ne odazovemo na pozive u pomoć, mi kao društvo ne samo da propustimo priliku da spriječimo tragediju, već također podržavamo kulturu tišine i indiferentnosti. Ovo nije samo odgovornost institucija, već nas svih. Mi kao roditelji, učitelji, komšije, moramo prepoznati znakove koji ukazuju na moguće nasilje ili mentalne teškoće i reagovati na vrijeme. Ne smijemo čekati da se dogodi tragedija da bismo se osvijestili i krenuli u akciju. Koliko još puta moramo biti svjedoci ovakvih tragedija da bismo se konačno probudili? Vrijeme je da preuzmemo odgovornost, prestanemo ćutati i radimo na izgradnji društva u kojem se svaki član osjeća sigurnim, podržanim i vrijednim. Samo kroz zajednički napor možemo spriječiti da se ovakve tragedije ponavljaju.
