Selektivna pravda: Igre bez granica u plaćanju poreza

U Banjoj Luci je sjedište Uprave za indirektno oporezivanje BiH. Prosječan godišnji budžet od oko 100 miliona KM i 2.500 zaposlenih raspoređenih u centralni ured, četiri regionalna centra, 30 carinskih ispostava i 59 carinskih referata na papiru djeluje impresivno.

Tu je i Poreska uprava FBiH koja sa deset kantonalnih poreznih ureda i 73 ispostave ubire svoje “federalne“ poreze. Ko bi se usudio prevariti državu i izbjeći plaćanje PDV-a, carina, akciza i ostalih silnih poreza? Sudeći prema listi dužnika, mnogi su se okušali i prošli nekažnjeno.

Najbanalniji primjer je firma Đuša o kojoj je Faktor jučer pisao. U selu Prokos, kilometar udaljenom od Fojnice, sjedište je ove fantomske kompanije čiji dug za neplaćeni PDV iznosi 8,1 milion KM, i to bez zatezne kamate. Nadležne institucije se nisu zapitale kako je u sobici u kojoj je formalni vlasnik Fikret Polutan držao krompir na jednoj strani, a na drugoj slagao računovodstvene knjige koje su mu donosili, zarađeno na milione KM. Da se na vrijeme otkrila ova prevara, možda Fikret sada ne bi bio dužan milione maraka, a država za koju se on u ratu borio mogla bi se izboriti za njega i pri tome otkriti prave krivce i nalogodavce ove prevare.

Osamdeset kilometara sjeverno od Fojnice je općina Žepče u kojoj za sada nije zabilježen novi slučaj “Fikret“, ali jeste poslovna zona u kojoj je smješteno desetine privatnih firmi. Svake godine kompanije su dužne platiti niz dadžbina uključujući i naknadu za korištenje građevinskog zemljišta. Općina im ponekad poveća, a ponekad smanji ove dadžbine, ovisno o stanju budžeta. Planirati rashode u narednoj poslovnoj godini za privrednike postaje nemoguća misija. Slična situacija je bila i u RS-u. U Doboju su lokalne firme iskusile situaciju da je iznos poreza na nekretnine nekad dosezao maksimalni iznos, a sljedeće godine je spušten na minimum. Valjda je općina pronašle druge izvore finansiranja.

Firme u Žepču i Doboju, one sa vidljivim objektima, mašinama i radnicima su na vrijeme plaćale svoje obaveze. Njihova prisutnost je bila očigledna, a neplaćanje poreza bi značilo inspekciju na vratima ili blokirane račune od strane Uprave za indirektno oporezivanje BiH.

Iste institucije koje su propustile kontrolu raznih đuša, kekerovića, megacomija i meso-impexa, koje sada duguju desetine miliona KM. Dug se godinama akumulirao, a tek bi smrt vlasnika, nepromišljeno priznanje krivice ili gubitak političke podrške značio i prestanak poslovanja. Taj luksuz firme iz Žepča i Doboja nisu imale.

U historiji nije zabilježen primjer društva kojem je selektivna pravda i zatvaranje očiju pred kriminalom donijelo napredak. Male su šanse da će BiH biti izuzetak od tog pravila.

(Ajdin PERČO/Faktor.ba)