Life Style
Vildana Viki Stanišić – I ja sam iz Srebrenice
Objavljeno
prije 10 godina-
Autor
Zepce.Ba PortalDavno je jednom neko rekao “Dom je tamo gdje je srce”. Ali ima i ona druga “Trbuhom za kruhom”. Neki će se složiti sa jednom, a neki opet sa drugom izrekom. Ja lično ljudima vjerujem, ali ih uvijek i provjeravam. Pa tako riješih na sopstvenoj koži da provjerim i ove dvije narodne poslovice. I donesem neko svoje lično mišljenje, koje ću naravno kao i sva predhodna podijeliti sa svojim simpatizerima, ali i sa svima onima koji slučajno ili namjerno pročitaju ovaj tekst.
Piše: Vildana Viki Stanišić
U Srebrenici proživjeh 6 godina života. Ni premnogo ni premalo. Taman toliko da mogu biti kompetentna da govorim o životu u ovom istočno-bosanskom gradiću koji je širom svijeta poznat po krvavoj istoriji. Znam da se prošlost ne može promijeniti, desilo se ne ponovilo se. Zato se ja neću baviti prošlošću, već je previše onih koji govore o njoj. Ja ću u ovom svom pisanju da govorim o sadašnjosti i budućnosti. O nekom svom ličnom viđenju života u ovom malom napaćenom gradu.
Život k’o život teče i prolazi kao rijeka. Ko zna plivati možda se i održi na površini i preživi. A ko ne zna potone na dno i tu je kraj cijele filozofije na tu temu. Iskreno, bilo je tu i lijepih trenutaka, istina, bili su rijetki, ali možda je baš u tome i bila sva njihova draž i možda su baš zbog toga za mene bili tako lijepi i dragocjeni. Ali bilo kako bilo iza sivila svakodnevnice povremeno je progrijavalo sunce. Oni koji me imalo poznaju, znaju da sam osoba koju sitnice čine sretnom i da mi je za sreću potrebno jako malo. Znaju i to da nisam zlopamtilo i da ne znam da mrzim i da se svetim. Eh da, živjela bih ja od sitnica, od lijepe riječi i prijateljskog osmjeha, ali puno više od moje sreće bila mi je bitna sreća moje djece. Posebno od dana kada im je otac umro, a ja bila prinuđena da preuzmem i njegovu ulogu. Sad znam koliko je teško biti samohrana majka, posebno ako si bez zaposlenja i krova nad glavom, a uz sve to i u tuđem gradu bez igdje ikog svog na kog’ bi se bar malo mogla osloniti. A moja sudbina je bila baš takva, te mi se život pretvorio u borbu sa vukovima. Kao i svaka majka i ja sam postala poput ranjene vučice. E, zaista je bio u pravu onaj ko je rekao da je najteže biti majka. Tako sam i ja zbog sreće i sigurnosti svoje djece počela raditi stvari koje ni u ludilu ne bih mogla zamisliti da bih radila i ništa mi nije bilo teško samo da su oni sretni i zadovoljni i da imaju sve što im je potrebno. Ali kako su rasla djeca, rasle su i obaveze, tako da su za mene i pored sve moje borbenosti, postale nesavladive. Iako to nikada prije nisam činila, bila sam prinuđena da molim druge za pomoć. Eh, kamo puste sreće da to nikada nisam uradila. Bar bih malo manje znala koliko su ljudi zli i opaki. Živjela bih u nekim svojim iluzijama i vjerovala kako negdje ipak postoje dobri ljudi, humani ljudi, neko koga dotiče tuđa muka i tuga, ali znam da takvih nema posebno ne među onima koji su se dokopali imalo vlasti i nadmoći. Oni koji bi ti možda i pomogli nisu u mogućnosti, a oni koji to mogu sasvim sigurno neće. Tako je bilo i u mom slučaju. Uzalud sam kucala na sva vrata i molila za pomoć, na moje molbe svi su ostali nijemi ili su odgovarali sa ucjenama i poniženjima. Možda ja nisam osoba koja zaslužuje njihovu pažnju i pomoć. Pa naravno da nisam, jer ja nisam od onih koji će pognuti glavu pred osobama koje misle da su nedodirljive, da su kao nešto i nekom bitni i da se cijeli svijet vrti oko njih. E, te osobe su jedine na svijetu koje u meni izazivaju samo prezir i gađenje, a neki čak i sažaljenje. Često sam posmatrajući njih shvatla kako su baš ti koji misle da su centar svijeta ustvari puno jadniji i bijedniji od mene koja često nisam imala ni koricu suhog hljeba, ali nikada nisam gubila svoj ponos ni čistoću svoje duše, niti sam se bacala pod noge takvim lešinarima. Ma koliko mi teško bilo ja sam od onih koji nikada ne klonu duhom. Da, to je mislim i glavni razlog zašto nisam uspjela da otvorim ni jedna od gore pomenutih vrata. Ali možda je tako i bolje jer otvaranje tih vrata isto je što i otvaranje “Pandorine kutije”. Iza njih se ne nalazi ništa dobro, samo čisti kriminal (ako on uopšte može biti čist) samo mito, korupcija, blud… Ne tu nema ni jedna jedina mrvica dobrote, humanosti, ljudskosti. Zato mislim da je i bolje što su za mene ostala zaključana. Istina, zbog toga sam morala i otići iz Srebrenice i tu stižemo do one narodne “trbuhom za kruhom”. Spakovala sam svoje stvari i sa svojom djecom zauvijek napustila grad koji mi nije pružio ni mrvicu nade za opstanak i život u njemu. Da, ponijela sam sve svoje stvari, ali sam ostavila ono što ni u jedan kofer ne može stati – svoje srce i dušu. Kome i čemu?? Pitate se vi, a pitam se i ja.
Doselila sam se u Žepče, gradić koji je po mnogo čemu bolji i ljepši od Srebrenice. Živjela sam u svom domu sa svojom porodicom i radila posao koji volim. Dobila sam i novac i slavu i uspjeh, ali i veliku crnu jamu na mjestu gdje mi je nekada bilo srce, koje je zauvijek ostalo u srebreničkoj opštini. Postala sam kraljica tuge u ovom gradu. Izvan zidova svoje sobe, nasmijana uspješna poslovna žena, koju svi tretiraju kao princezu vrijednu svakog poštovanja i divljenja. Sve do onog momenta kada bi za sobom zatvorila vrata svoje sobe. Tada bih sa lica skidala lažni osmjeh i prekrivala ga veom tuge. Sklupčala bih se poput odbačenog mačeta negdje u uglu svoje sobe i u tami tiho plakala prigušujući svoje jecaje koji su mi dušu trgali kao podivljala zvijer. Princeza bi postajala Pepeljuga dok je crna jama u meni zjapila sve više i više i poput strašne nemani spremala se da me proždere. Sve dok ih ne steknemo mislimo da su novac i slava preduslov za sreću, ali vjerujte da nisu. Ja sam vam živi dokaz za to, uspješna, bogata, slavna, a beskrajno nesretna. Nekako ne ide zajedno, slažem se i ja ali kod mene je baš tako. Naravno savršena glumica kao ja cijeli život blefira pa nikad niko ne zna šta ustvari misli i kako se osjeća. Tako je bilo i sad. Svima sam glumila lažnu sreću i svi su mislili da sam sretna i zadovoljna i da mi na svim putevima cvjetaju ruže – svi osim njega. Samo je on znao da mi je u srcu trn, samo njemu nikad ništa nisam prešutjela, niti ga slagala jer sam samo njemu vjerovla i vjerujem. Pa možda sam mu zbog toga i ostavila svoje srce na čuvanje i možda sam baš zbog toga i živjela za njegove telefonske pozive. Možda sam zbog njega i voljela cijelu Srebrenicu. Možda, možda, ali tu vam tajnu otkriti neću. Kao ni to ko je on, možda je dovoljno samo da kažem anđeo Srebrenice ili još bolje moj anđeo čuvar. Da, to je najbolji naziv za njega i on će se sigurno prepoznati u ovoj mojoj priči kao što se prepoznavao i u svemu ostalom što sam prije napisala i što ću tek napisati. A kako i ne bi kada zna da mi je jedina inspiracija ne samo za pisanje već i za življenje. “Eh, da mi se vratiti u Srebrenicu u onaj mali vlažni stan i živjeti od onih jadnih 100 markica mjesečno, ali uz svakodnevnu dozu njegove ljubavi i pažnje i to bi mi bilo sasvim dovoljno za sreću.” – pomislih u trenutku, ali već sljedeći tren postade mi jasno da bi to bilo nepravedno prema mojoj djeci. Uostalom zbog njih sam i došla ovdje da bih im omogućila udoban život i kvalitetno školovanje. I hvala Bogu u tome sam i uspjela. Oni koji su mi najvažniji u životu sada imaju sve i zaista su sretni, a to su moja djeca i roditelji. Pokušah da se osmijehnem, ali mi se taj osmijeh zaledi na usnama kao i svaki put kada se sjetim riječi moje drage Zahide iz Srebrenice koja mi je često govorila dok bi pričale o mom životu: “Vildana, a gdje si ti u cijeloj toj priči”. I onda po ko zna koji put shvatam da me nema, da sam u ovom gradu izgubila samu sebe. Istina svi rastanci su bolni i teški, tužno je kada se rastajemo od porodice, voljenog bića, prijatelja, kada se rastajemo od rodnog grada i u njemu ostavljamo sve što volimo, ali kada se čovjek rastane sam sa sobom, e to je nešto najstrašnije i najbolnije što nam se može desiti. A ja sam takve sudbine da mi se baš to desilo. Rastala sam se sama sa sobom, srce mi je ostalo u srebreničkoj opštini, duša luta srebreničkim ulicama, dok moje tijelo poput praznog oklopa tumara po Žepču. Da li ću se više ikada sastaviti sama sa sobom?? Da li ću ikada biti kompletna osoba ili ću dovijeka životariti ovako rastavljena na proste faktore? Šta je to što me toliko veže za Srebrenicu koja mi nikad ništa nije pružila. Moj Ado bi mi često govorio dok sam ga davila svojom opsesijom ovim gradom: “Vildana, voli Srebrenicu onoliko koliko ona voli tebe i tek kada budeš tako razmišljala shvatit ćeš da ti u ovom gradu nema opstanka i prije ili kasnije morat’ ćeš otići”. Znam koliko je bio u pravu i zato sam ga i poslušala, ali ne znam zašto mi i poslije svega ovaj grad toliko nedostaje. Uzimam svoj telefon i u njemu pronalazim odgovor na to pitanje. Tu su uredno složene i sačuvane poruke svih onih zbog kojih ja i danas volim Srebrenicu. Grad koji mi nije dozvolio da živim u njemu, a koji mi i poslije svega toliko nedostaje da boli. Divne osobe i divni prijatelji: Ado, Deki, Sneža, Slađa, Zajdi, Mirela… Neka mi oproste svi ostali koji nisu pomenuti, al’ oni znaju da će zauvijek ostati u srcu mom. Naravno u memoriji telefonskih poziva čuvam samo jedno ime. A to je ono koje vam neću reći, kao ni to šta mislim o njemu. Ne zato što ja nešto želim da prešutim, već iz prostog razloga što za to riječi ne postoje. Eh, da moji divni prijatelji iz Srebrenice. Umijesto tapeta njihove fotografije krase zidove moje sobe. Tako da su mi uvijek pred očima, pa često uhvatim samu sebe, kako razgovaram sa nekim od likova s fotografija. Kamo puste sreće da su mi sada ovdje barem neki od njih, ma da sam ih sve podjednako poželjela. To što fizički nisam sa njima ne spriječava me da budemo zajedno u mislima. Baš oni su ti iz kojih i dan danas crpim životnu snagu i energiju iako kilometri sada nas dijele oni mi daju snagu da preživim ovu tuđinu i život u njoj. Istina upoznala sam ja i ovdje jako puno dobrih i iskrenih prijatelja, ali jedna je i nezamjenjiva srebrenička raja. Svaka njihova poruka potrebna mi je kao vazduh i svaka me iznova vraća u život, a tek kada se čujemo telefonom e onda mojoj sreći nema kraja. Pa zato valjda i postoje prijatelji, ali ovim redovima stigli smo i do one narodne “dom je tamo gdje je srce”. Često govorim da svoj rodni grad Mostar nosim u srcu. Tačno, i nosiću ga zauvijek, ali je isto tako tačno da je moje srce zauvijek ostalo u Srebrenici. A pošto je dom tamo gdje je srce, znači i ja sam iz Srebrenice. Zar se tako i ne predstavljam u svakoj prilici?? Istina, zbog toga sam već na samom startu degradirana ali meni to ne smeta. S’ ponosom se predstavljam kao književnica iz Srebrenice. To sam valjda oduvijek bila i to ću uvijek biti sviđalo se to nekom ili ne. Samo oni koji ne okuse život u Srebrenici mogu da govore o ovom gradu kao o nekom stereotipu. Dovoljno je da živite samo kratko pa da shvatite da mu se morate uvijek vraćati ili da uopšte ne želite iz njega otići. I ja ću jednom sigurno doći ako ništa drugo ono bar da posjetim sve svoje drage prijatelje, a do tada čuvat’ ću ih u svom srcu, a moje srce naravno kao i do sada čuvat’ će on – anđeo Srebrenice. Dok ću ja biti ambasador ovog grada gdje god da me život odnese. Ma, gdje bila svima ću pričati o gradu u kome žive najbolji ljudi i najveći prijatelji. Hvala vam što postojite, jer da nije vas, ne bi postojali ni mnogi lijepi trenuci u mome životu, ne bih željela da se vratim u Srebrenicu, a ne bih postojala ni ova priča koja je potekla iz dubine moje duše. Nekima se možda neće dopasti, ali svi imamo pravo na svoje mišljenje, a ono što ja mislim i osjećam upravo je pred vama. Nadam se da ću bar rijetkima otvoriti oči i da će bar neko čitajući ove redove shvatiti da je naša Srebrenica najbolja i najljepša na svijetu. Ja to nisam znala sve do sad. Opet se vraćam na narodne izreke, ali moram… a jedna od njih kaže da čovjek ne zna cijeniti ono što ima dok ga ne izgubi. Tako ni ja nisam znala ali sada znam. Istinska sreća je samo iskrena ljubav i iskreno prijateljstvo, a ja sam to imala samo u Srebrenici. Sve ostalo je samo neka sigurnost i zadovoljstvo. Da li je sreća previsoka cijena za sigurnost?? Ja sam svoju nepovratno izgubila, ali želim da vaša zauvijek traje i da ne pogriješite kao ja. Budite mi uvijek sretni, a do novog druženja u nekoj novoj priči voli vas i ljubi vaša Vildana.
Tekst preuzet sa: esrebrenica.ba
[block color="#FFF" background="#999898"]Vildana Viki Stanišić rođena je 25.juna 1971. god. u Mostaru gdje je završila Gimnaziju i živjela do početka ratnih dejstava u BiH. Tada odlazi sa porodicom u Kraljevo. Godine 2005. vraća se u Bosnu, tačnije u Srebrenicu gdje završava kurs novinarstva i počinje da radi u Udruženju "Prijatelji Srebrenice" na radnom mjestu spiker/novinar. Talenat za pisanje pokazala je još u ranom djetinstvu tako da su se njeni literalni radovi uvijek isticali kroz cjelo školovanje, ali tek nakon što je 2007. god. njena priča "Između dva brata" proglašena najljepšom pričom godine odlučuje da se profesionalno počne baviti pisanjem. Trenutno u rukopisu ima pet zbirki pjesama i jedan roman, ali zbog nedostatka finansija nije u mogućnosti da štampa svoja samostalna djela, tako da je objavljivala samo pojedinačne radove, ali i to je bilo dovoljno da njen talenat za pisanje dođe do izražaja i da Vildana uđe u krug najboljih pisaca Republike Srpske, a njeni radovi budu zastupljeni u Zborniku pjesama istih. Takođe pisala je za razne časopise i objavljivala svoju poeziju u raznim radio i tv emisijama. Pored pisanja poezije i proze bavi se pisanjem scenarija i tekstova pjesama za estradne umjetnike, a okušala se i u režiji. Od 2007 do 2010 godine vodila je dramsku sekciju u KUD-u "Vaso Jovanović" Srebrenica . 06.12. 2010. god. na njenu incijativu u Srebrenici je osnovano Udruženje umijetnika " ART CLUB " čiji je ona prvi predsjednik. Član je Kluba književnika " Birač " iz Vlasenice i aktivni učesnik svih kulturno - umjetničkih dešavanja regije Srebrenica. Vildana je udovica, majka troje djece. Od 2012.god. živi u Žepču, ali su veze sa Srebrenicom ostale neraskidive i dalje se u svim svojim izjavama za javnost predstavlja kao književnica iz Srebrenice i kaže da će se jednom sigurno vratiti u Srebrenicu. Jer, kako nam reče ova umjetnica inače rođena Mostarka :" Mostar nosim u svom srcu, ali je moje srce zauvijek ostalo u Srebrenici." A dom je tamo gdje je srce .[/block]
Možda ti se svidi
-
Večeras u Žepču premijerno prikazan film “Ubijeni svjetovi”
-
Žepački antifašisti posjetili Memorijalni centar “Potočari” u Srebrenici
-
U Žepču održano predavanje na temu “Srebrenica – najveće stratište Bošnjaka u njihovoj historiji“
-
Danas u Žepču predavanje na temu “Srebrenica – najveće stratište Bošnjaka u njihovoj historiji”
-
Učenici i profesori SMŠ “Žepče” posjetili Memorijalni centar “Potočari” Srebrenica
-
Foto i video: Žepčaci i ove godine dostojanstveno obilježili „Dan sjećanja na Srebrenicu“