Poveži se putem

BiH

13. godisnjica genocida u Srebrenici

Objavljeno

-

13. godisnjica genocida u Srebrenici protice po vec ustaljenom redu. Osim smiraja za preko 300 zrtava, bice mnogo protokolarnih govora, formalnih obracanja, politicari ce se utrkivati da budu sto skruseniji i navodno uz zrtve koje svake godine nakon 11. jula ostaju prepustene same sebi. U zapecku, iz godine u godine, malo se ko bavi kolektivnom sutnjom o hiljadama onih koji su ucestvovali u zlocinu i hiljadama onih koji su zlocin posmatrali. Mi se prisjecamo Drazena Erdemovica, prvog vojnika VRS koji je priznao zlocin i ubijanja, i otvorio put da istina jednog dana dopre i do njegovih sugradjana Srba. I dok se hiljade ljudi slijeva na mezarje u Potocarima, prekriveno sada vec redovima nisana, kako bi opet nanovo ovog 11. jula ukopali nove identificirane zrtve, u okolnim mjestima vlada neki mir. Kao da sve utihne. Bilo je u prvim godinama obiljezavanja genocida u Srebrenici svakakvih provokacija, ali iz godine u godinu, sve je tise. Kao da se neki tamni oblak spustio na savjest pa ne da progovoriti. Kako godine odmicu, tako i zlocin koji je pocinjen u Srebrenici postaje sve veci i veci. Kako postajemo normalna zemlja, tako nam iz ove daljine postaje sve nejasnije – kako su neki ljudi mogli pobiti toliko drugih ljudi, u svega nekoliko dana? Kako to da oni koji su ucestvovali u zlocinu i dalje sute? Kako to da i pored nepobitnih dokaza, masovnih grobnica, snimaka, i cega sve ne, i dalje postoje ljudi koji ne vjeruju da se zlocin desio i da je Vojska Republike Srpske to ucinila za Republiku Srpsku? No, vremena kada ce se skruseno priznati i traziti izvinjenje od prezivjelih Srebrenicana jos su, izgleda, daleko. Danas u Srebrenici i okolici ne postoje ljudi voljni da pomognu da se barem pronadju kosti ljudi koji su poubijani poput zivotinja, i da se nadju masovne grobnice kojima sire srebrenicko podrucje jos uvijek vrvi. Komsije Srbi jos uvijek sute. Suti vozac kamiona koji je vozio stotine mrtvih tijela u masovnu grobnicu, suti i bagerista koji je tijela iz te masovne grobnice prebacivao na kamion kako bi se premjestila na drugo mjesto, ali suti i neki coban koji je , dok je cuvao stoku, znao o cemu se radi pa mu se to sto se radi komsijama Muslimanima cinilo sasvim normalno. Sva trojica, mozda, nekad, negdje, osjete stid sto se i danas jos uvijek mogu zvati ljudima, kojima je ubijanje drugih ljudi izgledalo kao igranje saha. [b]Drazen Erdemovic – ubica[/b] 16. juli 1995.godine bio je sparan ljetni dan, ali to nije moglo smetati Drazenu Erdemovicu i njegovim kolegama iz Desetog diverzantskog odreda da ispostuju naredbu i odu na poljoprivredno dobro u blizini Pilice, sjeverozapadno od Zvornika. Dobili su obavjest da ce puni autobusi muslimanskih muskaraca koji su se predali Srbima, tokom cijelog dana pristizati na ovo mjesto. Drazen se uspio u to uvjeriti na samom poljoprivrednom dobru. Autobusi uistinu puni muskaraca starih od 17 do 60 godina su dovozeni, a zatim su ih izvodili po deset, vodili iza jedne zgrade i ubijali. Jedan rutinski posao. Izlaze po desetorica, staju ledjima okrenuti ka Drazenu i njegovim kolegama, a oni rafalaju iz automatskog oruzja dok ovi padaju mrtvi. Ubijeno ih je na stotine tog dana. Padali su kao kule od karata. Medjutim, godinu dana kasnije, u zemlji tulipana, iza resetaka Haskog tribunala Drazen Erdemovic ovo ce i priznati. Da, bilo je masovnih ubijanja, i da, on je to radio. ‘Postovani sude, ja sam to morao da radim. Da sam odbio to da radim, ubili bi i mene sa tim ljudima. Kad sam odbijao da radim, rekli su mi: ‘Ako ti je zao, stani i ti sa njima da i tebe ubijemo.’ Meni nije bilo zao mene, meni je bilo zao moje porodice i moga… Moje supruge i moga sina koji je tada imao devet meseci i koji bi isto… da nisam… da sam odbio to da radim… To je sve… sto zelim…’ , rekao je Erdemovic u svome pokajnickom emocionalnom nastupu. Jos dok mu se ni znoj na rukama stvoren od drzanja puske koja je kosila ljude nije bio ni osusio. Pretresno vijece Tribunala je prihvatilo njegovo priznanje i iste godine ga osudilo na 10 godina zatvora. 1998.godine kazna mu je preinacena na 5 godina zatvora. Erdemovic je zauzvrat u svojoj izjavi detaljno opisao sta se desavalo te bio koristan svjedok na sudjenjima i u predmetima drugim optuzenicima srpske nacionalnosti – Radislavu Krsticu te Karadzicu i Mladicu. [b]Ubio 70 ljudi[/b] Ubijanja na poljoprivrednom dobru kod Pilice trajala su od 10 sati ujutro do 3 poslijepodne. Erdemovic je u svome priznanju krivice ispricao da je bilo ukupno dvadesetak autobusa sa po 60 muskaraca i djecaka, a njegove su procjene da je licno, iz automatskog oruzja, ubio priblizno 70 ljudi. Sudijama je ispricao i da je tokom tog ubilackog pohoda pokusao spasiti i zivot jednom covjeku starom izmedju 50 i 60 godina koji je tvrdio da je spasio neke Srbe iz Srebrenice, ali je zapovjednik Brano Gojkovic, koji je inace vodio citavu operaciju kod Pilice, rekao da ne zeli da bude zivih svjedoka. Dakle, i taj starac je ubijen. Nakon toga slijedila je nova naredba za nova ubijanja. Trebalo je strijeljati pet stotina muslimana zatvorenih u drustvenom domu u Pilici a prema vlastitim rijecima, Erdemovic je to uspio izbjeci, odbivsi narednu uz podrsku jos nekolicine vojnika. Erdemovic, inace rodjeni Tuzlak, proveo je pet godina u zatvoru. Nakon toga pusten je na slobodu i danas uziva status zasticenog svjedoka, tamo, negdje. [b]Jedan dan u zivotu Drazena Erdemovica[/b] Hrvatska spisateljica Slavenka Drakulic objavila je sjajnu knjigu pod nazivom ‘Oni ne bi ni mrava zgazili’, posvecenu upravo Erdemovicu i slicnim Drazenima, gdje pokusava docarati kako se to jedan covjek, poput junaka ove price, mogao osjecati dok je profesionalno odradjivao svoj morbidni posao. Drakulic u knjizi, koja govori o ‘ljudskoj’ strani zlocinackog uma pise posebnu pricu o Erdemovicu i kako se sve to odvijalo tog 16.jula.1995.godine, kada je umjesto u Svicarskoj, nakon sto je napustio Tuzlu, Erdemovic zavrsio na farmi Branjevo, ubijajuci ljude. Evo isjecka iz price ‘Jedan dan u zivotu Drazena Erdemovica’ ‘Vec je proslo podne, ali vojnici nisu imali vremena za odmor. U pocetku bi Drazen svakih pola sata sjeo pod drvo i popusio cigaretu. Ta je pauza bila neka vrsta bijega. Ali vise mu nije bilo do pusenja. Pokreti su mu postajali mehanicki. Nanisanio bi neciju glavu i pucao, prije nego sto bi stigao obrisati znoj sa cela, sljedeci bi zarobljenik vec klecao pred njim. To mu je bilo draze, jer ako bi pauza bila preduga, postajao je svjestan smrada leseva. Ljeti se lesevi gotovo odmah pocnu raspadati. Ivan je vidio da je Drazen preblijedio. Ponudio mu je rakiju, domacu sljivovicu. Nakon par gutljaja bilo mu je bolje. Alkohol ga je obuzeo i nekoliko je rundi pucao bez razmisljanja. Dok je otpijao jos jedan dugi gutljaj sljivovice, Drazen je krajickom oka ugledao djecaka koji je izlazio iz autobusa. Oci mu nisu bile vezane i Drazen mu je vidio lice, iako je sebi obecao da zarobljenicima nece gledati u lice; to mu je otezavalo posao. Decko je mogao imati nekih petnaest godina, mozda i manje. Bio je gol do pojasa i blijeda mu je koza bila izlozena suncu. Pogledao je vojnike, zatim leseve u polju. Oci su mu bile sve vece, kao da nisu mogle upiti sve sto su vidjele. “Ali to je djecak, samo djecak”, mrmljao je Drazen vise za sebe, pazeci da ne stane iza njega. Kada su zarobljenici kleknuli ispred voda, prije naredbe za pucanje, Drazen je zacuo djecakov glas. “Mama”, prosaptao je, “mama!” Toga je dana Drazen cuo ljude kako mole za svoj zivot, odrasle muskarce koji su plakali poput djece, obecavali vojnicima novac, automobile, cak i kuce. Mnogi su psovali, neki su jecali. Ali ovaj djecak je zvao majku, kao sto djeca obicno cine kada se probude iz ruznog sna i zele osjetiti majcinu ruku na celu. Iako je minutu kasnije vec bio mrtav, Drazenu se jos uvijek cinilo da cuje njegov glas. Pocinjem halucinirati, pomislio je. Po drugi put toga dana Drazenu je tako pozlilo da je potrcao prema grmlju i povratio. Nista nije izlazilo, samo zuckasta tekucina koja je smrdila na alkohol. Novi autobus jos nije stigao. Naslonio se na drvo. Bio je iscrpljen. Od deset sati ujutro bio je na suncu, pucajuci, trudeci se da ne gleda u zarobljenike, da ne razmislja o njima, da nista ne osjeca. Sada je bio tup, tijelo mu je bilo ukoceno kao da je od drveta. Iza tri sata poslijepodne sve je bilo gotovo. Gojkovic je rekao da vise nema zarobljenika i vojnici su se brzo ukrcali u svoj autobus. Sunce je jos bilo visoko na nebu i smrad je bio nepodnosljiv. Drazen je jedva cekao da ode s tog groznog mjesta. Ponovo je zazelio da moze skociti u vodu ili se barem otusirati i sprati sa sebe miris smrti. Da barem moze oprati ruke! Drazen ih je pazljivo promotrio. Na njima nije bilo krvi, samo zulj na desnom kaziprstu. “Okrugli, ruzicasti zulj. Kako je to cudno”, pomislio je, “dobiti zulj od ubijanja!” ‘. [i]Asim Beslija & Sarajevo-x.com[/i]

Nastavi čitati
Advertisement

Copyright © 2002 - 2023 Zepce.ba portal