S dr. Zemirom Sinanovićem iz Željeznog Polja, bivšim brigadirom Oružanih snaga BiH, razgovarali smo o problemima s kojima se nakon pojave razornih klizišta suočavaju stanovnici ovog mjesta, te o neizvjesnosti povratka i politiziranju cijelog slučaja. O Željeznom Polju se mnogo priča i piše, svakodnevno čujemo različita obećanja. No, i dalje je prisutna neizvjesnost oko ključnog pitanja: postoji li mogućnosti za povratak?
Kao neko kome je ovo mjesto rodna gruda, bio sam direktno uključen u spašavanje ljudi iz Željeznog Polja u vrijeme nezapamćenih vremenskih nepogoda. Osjećao sam obavezu da na raspolaganje stavim svoje znanstveno i vojno iskustvo. Od prvih dana, a posebno sad kad govorimo o obnovi i povratku, mogu reći da obnovu Željeznog Polja prate velike riječi i mala djela. Bio sam svjedok velikih izjava, a kad vidite stanje na terenu, onda uočite ogromnu disproporciju. Tu su različiti emisari, ljudi koji skupljaju jeftine političke poene, ljudi koji iz drugih zemalja obećavaju kule i gradove. Pojedini čelnici lokalne samouprave iz Žepča daju, usudio bih se reći, lažne izjave o stanju u Željeznom Polju kako bi se animirao povratak. Kad slušate sve ove izjave, i. ako niste išli u Željezno Polje, vi biste mogli pomisliti da stotine mašina rade na obnovi, da sve vrvi od projekata, da se grade alternativna naselja i sl. Međutim, na terenu je potpuno drukčija slika.
Kakva je slika na terenu?
Sve državne strukture su gotovo u cijelosti zakazale. Kao građanin nisam nadzirao funkcioniranje ni lokalne samouprave ni lokalnog kriznog štaba, posebno u prvih nekoliko dana. Na terenu se vide katastrofalne posljedice koje nije pretrpjelo nijedno drugo mjesto. Putna infrastruktura, kanalizacija, vodovod, velik broj kuća u potpunosti su uništeni. Također, vidljiva su velika klizišta kojima treba studiozno prići. Mi sad imamo tri ili četiri preliminarne geološke studije koje su kontradiktorne. Jedna ekipa geologa kaže da je sigurno, druga da nije, treća daje neko kompromisno rješenje. Država treba reagirati izradom jedne neovisne geološke studije kojom će se jasno definirati gdje se može nastaviti živjeti, a gdje to više nije moguće. Još nije ni započeo proces popisa i procjena nastale štete, a to nam je osnova za svaki naredni korak.
Ljudi se, usprkos takvim uvjetima, vraćaju svojim kućama. Koliko je to rizično?
Po meni, velik je rizik vršiti stihijski povratak stanovništva. Bojim se da se poslije prve veće kiše ne pojave još veća klizišta koja će ljude ponovno primorati na evakuaciju. U neposrednoj blizini naselja su ogromne provalije koje su nastale usljed klizanja tla. Svaki boravak u takvim objektima rizičan je i zbog vidljivih pukotina na terenu u većini naselja. Putna komunikacija, koja je sad uspostavljena, takva je da se njome ne može odvijati normalan saobraćaj, posebno u vrijeme kad nastupe kiše. Mi nemamo sistematski nastup države, a moramo biti svjesni da smo u mjesecu junu i da za nekoliko mjeseci dolazi jesen. Kad bi neka mnogo moćnija država odlučila napraviti putnu komunikaciju koja će povezati Željezno Polje s magistralnim putem M17, bojim se da to ne bi bilo moguće uraditi do početka zime. Ovog vikenda sam prošao tom trasom i vidio sam samo jedan buldožer koji na samom kraju pokušava očistiti jedan dio puta. Taj odnos i ta slika dodatno su me obeshrabrili kad je riječ o perspektivnosti Željeznog Polja.
Vrijeme čini da smo već počeli zaboravljati stradala mjesta. Postoji li strah da će ljudi biti prepušteni sebi?
U sadašnjim, relativno povoljnim vremenskim prilikama ljudi će se zbog osjećaja prema ognjištu, rada na svojim imanjima, te radi određenih poticaja na povratak odlučiti vratiti u svoje kuće. Međutim, može se desiti da već s prvim kišama, ako se ne bude adekvatno reagiralo, budu aktivirana klizišta, prekinute putne komunikacije i mjesto izolirano. Tek tad će ljudi shvatiti da ne postoje ni minimalni uvjeti za život. Ljudi će biti prepušteni sebi, neće se moći osloniti na državu i velike lažne riječi političara. Tad će se odlučiti na selidbu ne samo iz Željeznog Polja već i s područja općine Žepče. To bi bila velika šteta i za državu i za Bošnjake u ovom gradu. Osjećam da nedostaje adekvatan odgovor državnih struktura i sad, a kamoli nekoliko mjeseci unaprijed.
Možemo li govoriti o nekoj vrsti politiziranja nesreće koja je zadesila Željezno Polje?
Politiziranje je prisutno i trajat će, ali će se obiti o glavu svakoj političkoj stranci i pojedincu koji svojim djelima ne budu pratili izgovorene riječi i velika obećanja. Protiv ovakvog politiziranja se treba boriti, jer je ovo teška agonija i svima treba poručiti da nam, ako ne mogu pomoći, ne trebaju ni odmagati. Nažalost, samtram da ćemo tek najesen doći pred zid s pitanjem: kamo dalje?
