Bez ikakvog pomena, bez minute ćutnje, bez ikakvog okupljanja, čak ni upaljene svijeće – nije bilo u Želeći 24. godine nakon što je u ovom selu, sedam kilometara od Žepča, ubijeno trinaest civila.
Utorak, 27. septembra protekao je, manje više, kao i svaki drugi dan kojim danas žive mještani ovog sela. Spomenik podignut stradalim stanovnicima Želeće niko nije posjetio, čak ni sami mještani koji su umorni od čekanja pravde da se zločinci procesuiraju.
– 27. septembar 1992. godine ostaće zapamćen kao dan kada su u našem selu ubijane žene, starci, civili koji nisu imali veze sa ratom. Umorni smo od čekanja pravde i ne vjerujemo da će bilo ko odgovarati za zločin koji je počinjen u Želeći – kaže Cvjetko Udovičić, predsjednik mjesne zajednice Želeća.
Kaže da je ponosan što niko od stanovnika ovog sela kasnije nije okrvavio ruke i smatra da su vojne jedinice, koje su tog septembarskog dana, propustile preživjele stanovnike da bezbjedno napuste to područje, postupile ljudski.
– Mogli su skoro sve da nas pobiju ali su nas pustili da izađemo. Iako je i trinaest ubijenih prevelika tragedija, ipak smo malo selo. Javna je tajna da je zločin počinila jedinica „Albančevi anđeli“, a sada ti ljudi koji su pucali po Želeći žive kao slobodni građani sa pozamašnim vojnim mirovinama – kaže Udovičić.
Podsjeća da su ubijeni: Momčilo Čelebić (1933), Ostoja Udovičić (1928), Milica Stanković (1948), Zorka Čelebić (1926), Anđa Blagojević (1920), Veljko Blagojević (1920), Ilija Đokić (1960), Milutin Ristić (1949), Sreten Đuričić (1931), Milenko Čelebić (1946), Bogosav Kovačević (1956), Boro Stanković (1970) i Novica Blagojević (1962).
Kaže da je neshvatljivo da državni organi nisu otvorili slučaj Želeća i da je upitno hoće li u skorijoj budućnosti biti pokrenut.
– Sve je manje svjedoka, dokaza, kao da neko želi da se prikrije zločin koji se dogodio prije skoro četvrt vijeka. Nismo odustali od istrage i pomoći ćemo koliko god možemo da se događaji od 27. septembra do kraja rasvijetle. Jednu odsječenu glavu nosili su i pokazivali po Žepču, zar to nije dovoljan zločin – zaključuje Cvjetko Udovičić.
