Sve je više onih koji smatraju da smrt možda nije kraj postojanja svijesti, već da svijest i nakon smrti može opstati u okviru kvantnog polja te se može transformirati u šire polje postojanja — pod čime se podrazumijeva dublja, sveprisutna razina stvarnosti koju različiti autori označavaju kao energiju nulte tačke ili univerzalnu svijest. Prema ovom shvatanju, ključnu ulogu u ostvarivanju interakcije između univerzalne svijesti i našeg mozga imaju stanične ( ćelijske ) strukture unutar neurona, zvane mikrotubule, koje se ponašaju kao svojevrsne antene sposobne primati i pojačavati određene informacije iz tog polja.
Piše: Dragan Trogrlić
Orch-OR hipoteze
Među zagovornicima ove ideje nalaze se i pojedini znanstvenici, a najistaknutiji među njima je dobitnik Nobelove nagrade za fiziku Roger Penrose. On i dr Stuart Hameroff predložili su hipotezu poznatu kao Orchestrated Objective Reduction (Orch-OR), prema kojoj svijest nije isključivo rezultat klasične neuronske ( moždane ) aktivnosti, već uključuje i dublje fizikalne procese.
Prema interpretaciji ove hipoteze, naša svijest tijekom života ne mora biti u potpunosti odvojena od tog šireg polja postojanja, već s njim može povremeno stupati u suptilnu interakciju. Takva povezanost ne bi se nužno javljala kroz jasne „poruke”, nego kroz iznenadne uvide, bljeskove ideja ili osjećaj nadahnuća koji se javljaju bez svjesnog napora. Mnogi ljudi takva iskustva prepoznaju u trenucima kreativnog rada — pri stvaranju glazbe, pisanju, znanstvenom promišljanju ili rješavanju složenih problema — kada se rješenje pojavljuje naglo, kao da dolazi izvan uobičajenog toka misli.
Zanimljivo je da su i neki veliki inovatori i stvaratelji na sličan način opisivali vlastiti rad. Nikola Tesla, na primjer, često je isticao da ideje ne doživljava kao nešto što stvara isključivo vlastitim umom, već kao uvide koje prima i potom pretače u tehnička rješenja, metaforički opisujući sebe kao svojevrsnu „antenu”.
Ako se takva iskustva ne promatraju samo psihološki, nego i kao mogući odraz dubljih fizikalnih procesa, nameće se ključno pitanje: kako bi takva interakcija uopće bila moguća na biološkoj razini, odnosno na koji način mi možemo ostvariti kontakt sa tim poljem.
Uloga neuronskih struktura – mikrotubule
Kako bi se uopće mogla ostvariti interakcija između svijesti i dubljih razina fizikalne stvarnosti, potrebno je potražiti mehanizam na razini same biološke strukture mozga. Jedan od mogućih odgovora leži u unutarnjoj organizaciji neurona, točnije u staničnim ( ćelijskim ) strukturama poznatim kao mikrotubule.
Mikrotubule su fine, cjevaste proteinske strukture koje čine dio unutarnjeg staničnog kostura neurona. Izgrađene su od ponavljajućih proteinskih podjedinica (tubulina) i prisutne su u gotovo svim stanicama živih organizama. U klasičnoj biologiji njihova se uloga povezuje s održavanjem oblika stanice, transportom molekula unutar stanice i organizacijom staničnih procesa. Međutim, u okviru Orch-OR hipoteze mikrotubule se promatraju iz šire perspektive. Zbog svoje pravilne, periodične strukture i iznimno malih dimenzija, one se smatraju potencijalno pogodnim okruženjem za pojavu kvantnih procesa unutar biološkog sustava. Prema tom modelu, mikrotubule nisu samo strukturni dio neurona nego su to dinamičke strukture sposobne za održavanje kratkotrajne kvantne koherencije ( usklađenost ) koje primaju i pojačavaju određene informacije iz polja te univerzalne svijesti.
U tom kontekstu, mikrotubule se ponekad opisuju i kao biološke „antene” — ne u klasičnom elektromagnetskom smislu, već kao strukture osjetljive na iznimno slabe promjene u energetskom i informacijskom okruženju. One bi mogle reagirati na kratkotrajne oscilacije energije i spontane promjene koje nastaju na mikroskopskoj razini (kvantne fluktuacije), te ih unutar neurona usklađivati i integrirati.
Ako se takvi procesi odvijaju sinkronizirano u velikom broju neurona, moguće je zamisliti da mikrotubule sudjeluju u stvaranju koherentnog ( usklađenog ) unutarnjeg stanja mozga. Prema brojnim interpretacijama i iskustvenim, stabilna stanja svijesti smatraju se povoljnim za procese koji se u nekim modelima opisuju kao interakcija s dubljim ili univerzalnim nivoima svijesti. Takva stanja se tradicionalno povezuju s praksama poput boravka u prirodi, meditacije, joge ili molitve. Nasuprot tome, stanja stresa, konfuzije i emocionalne nestabilnosti, kao i izloženost izvorima elektromagnetnom zračenju, preko mobilnih uređaja i bežičnih komunikacijskih sistema, povećavaju fizički i informacijski „šum“ neuronskog okruženja, čime se narušavaju uslovi potrebni za održavanje koherentnih procesa u mikrotubulama.
Na moguću dublju ulogu mikrotubula u procesima svijesti posredno ukazuju i neuro-degenerativne bolesti kod kojih dolazi do poremećaja njihove strukture i funkcije, poput Alzheimerove i Parkinsonove bolesti o kojima je bilo riječ u prošlom tekstu ( https://zepce.ba/category/kolumne/ ) . U tim stanjima narušavanje mikrotubularne organizacije prati i progresivni gubitak kognitivnih funkcija, što otvara pitanje da li poremećaji svijesti mogu biti povezani s gubitkom koherentne integracije procesa na unutar neuronskom nivou.
Sudbina ili mogućnost izbora
Sama ideja da je u životu sve predodređeno ( sudbina ) i da mi ni na koji način ne možemo značajnije uticati na njegov tok je krajnje obeshrabrujuća, ne ostavlja nam prostor da na bilo šta utičemo i na kraju krajeva, sugeriše da mi nismo ni za šta odgovorni, jer je sve unaprijed određeno.
Za razliku od shvaćanja prema kojima je tok ljudskog života u potpunosti unapred određen sudbinom, genetikom ili različitim okolnostima — Orch-OR hipoteza otvara prostor drukčijem pogledu. Prema toj interpretaciji ne postoji samo jedan mogući ishod ( sudbina ), već čitav skup potencijalnih mogućnosti koje postoje istodobno ( koegzistiraju ) kao svojevrsna superpozicija mogućnosti.
U trenutku donošenja odluke, jedna od tih mogućnosti biva ostvarena, dok se ostale urušavaju, odnosno povlače iz daljnjeg tijeka događaja. Na primjer, osoba može imati mogućnost da otputuje ili da ostane kod kuće. Odlukom da krene na put, ona ulazi u niz novih okolnosti: upoznaje ljude koje inače ne bi srela, stječe nova iskustva i otvara put događajima koji će dugoročno utjecati na njezin život. Istodobno, sve mogućnosti povezane s odlukom da ne putuje gube svoj daljnji značaj i prestaju postojati.
Pošto superpozicija znači da sistem nije u jednom određenom stanju, nego istovremeno u više mogućih stanja, što otvara mogućnost izbora, uloga mikrotubula je da, što je duže moguće, održi to stanje više potencijalnih ishoda čime se mozgu daje više vremena da izabere najbolji ishod bilo da se radi o stvaralačkom radu ili je riječ o odlukama u svakodnevnom životu.
Na taj način, naše odluke ne moraju biti shvaćene kao unaprijed određeni ishod, već kao rezultat procesa u kojem svijest, kroz održavanje koherentne organizacije, aktivno sudjeluje u izboru one mogućnosti koja se u danom trenutku pokazuje kao najpovoljnija.
Takav pogled ne negira znanost, već je nadopunjuje, pozivajući na daljnja istraživanja koja bi povezala neuroznanost i kvantnu fiziku.
