Sport
Žepačko porijeklo – Goran Jozinović otvorio dušu u velikom intervjuu: Bio sam reprezentativac, a u Hajduku mi nisu dopustili trenirati s prvom ekipom
Goran Jozinović najzvučnije je pojačanje Varaždina, lijevi branič koji će 27. kolovoza napuniti 29 godina. Znate li koji je ovo sastav: Kelava – Vida, Lovren, Maloča, Jozinović – Ademi, Badelj – Jajalo, Rakitić, Perišić – Vukušić? To je reprezentacija U-21 koja je pod vodstvom Dražena Ladića i tada pomoćnika Zlatka Dalića u jesen 2010. godine upravo u Varaždinu igrala play-off za plasmana na Euro protiv Španjolske. Nije uspjela, zbog kvalitete rivala, sudaca i peha, iako je prije toga bila prva u skupini. Iz te postave četvorica su starteri iz finalu Svjetskog prvenstva u Rusiji, Badelj također sudionik, Ademi je odabrao Makedoniju, a nekima su se tragovi zagubili iz fokusa.
Tako je Goran Jozinović nakon četiri godine u Švicarskoj i jedne stravične ozljede osvanuo u baroknom gradu.
– Još odrađujem trčanja nakon treninga jer nisam prošao pripreme. Protiv Hajduka još nemam pravo nastupa jer nisu na vrijeme stigli papiri iz Švicarske – kaže nam Jozinović, dodajući:
– Da budem potpuno spreman treba mi desetak dana rada s momčadi pa je možda i dobro što ću ostati na tribini.
Kako je odabrao Varaždin? Tko ga je zvao i što ga je privuklo?
– Postojale su ponovno neke kombinacije za inozemstvo, ali nedovoljno konkretne, to vrijedi i za Zrinjski, i onda su moj broj otipkali Stjepan Cvek, predsjednik Varaždina i trener Borimir Perković, rekli kako žele da dođem. Varaždina se sjećam još od prije sedam godina, uvijek mi je bilo lijepo, ovdje se osjećam dobro. Ocijenio sam da je to prilika da se vratim na scenu, da budem na oku. Imam iskustvo, a nisam prestar, mogu se ponovno dokazati.
Na startu savršeno
Jozinović je “dite s Poljuda“, u jednom času i kapetan Hajduka. Otišao je 2015. u Lugano.
– Sve je bilo na startu savršeno, klub se nakon 13 sezona vratio u Prvu ligu, za trenera je došao Zdenek Zeman. Igrali smo finale Kupa, a u sljedećoj završili treći i izborili Europsku ligu. Međutim, u drugom dijelu sezone meni je protiv Basela otišlo koljeno. Otada mi je krenulo nizbrdo. Klub je bio korektan, dobio sam novi ugovor. Nakon osam mjeseci stanke, kako je stigao novi trener i doveo druge igrače, otišao sam u Schaffhausen. Najbitnije mi je da vidim kako se ponaša koljeno. Odradio sam sezonu, istekao mi je ugovor, nije mi se više ni ostajalo.
Koljeno? Križni ligament je najteža ozljeda, njemu je popucalo kompletno.
– Otišli su križni ligament, kolateralni ligament, menisk… živac je bio oštećen 80 posto. Operacija, složena, trajala je 4,5 sata, obavio sam je u Rheinfeldenu pokraj Basela. Rehabilitacija, svakodnevna, bila je 3,5 sata ujutro i poslijepodne.
Je li vas to netko “poderao“ krvnički?
– Bio je zapravo dvoboj za loptu. Pokušao sam je izbiti, igrač Basela ušao je u moju ispruženu nogu i koljeno je ispalo. Skroz.
Tko je taj igrač?
– Mohamed Elyounoussi, norveški reprezentativac. Sad je u engleskom Southamptonu. Brat mu je igrao u Olympiacosu.
Jeste li mu zamjerili?
– Nisam. Nikad. Nije bilo namjerno.
Prije toga završila vam je reprezentativna priča.
– Danas je lakše izboriti Euro U-21 jer pobjednik skupine ide tamo. Mi smo bili prvi ispred Slovačke, Srbije, Norveške… ali morali smo u doigravanje. U toj utakmici sa Španjolskom Rakitiću su izbili zube, ušao je Oremuš kojem su poništili čisti gol, Lovren je dobio crveni karton…
Mnogi su napravili veliku karijeru, treba dodati i Vrsaljka koji je bio dio te momčadi, ali vi ste se izgubili. Zašto?
– Ima i moje krivnje, međutim događale su se stvari koje mi nisu bile jasne. Igrao sam za U-21 i u sljedećem ciklusu kvalifikacija, imali smo susret u Dugopolju, dobio sam sedam dana slobodno i već sam se morao priključiti ljetnim pripremama Hajduka. Stigao je novi trener Krasimir Balakov. Nikad ga prije toga nisam upoznao, a što se dogodilo? Rečeno nam je da ne računa na devetoricu mladih reprezentativaca. Tada, kad sam bio u uzletu karijere, poslan sam na Marjan da po njemu trčim osam mjeseci. Nisu mi dali uopće trenirati s ekipom. Za mladog igrača to je katastrofa. I to kao reprezentativac i dotad standardni prvotimac Hajduka. Nije se to dogodilo samo meni, jednako je bilo Lovri Kaliniću, Duji Čopu, Marijanu Buljatu…
Zašto ste otpisani?
– Ne znam ni dan-danas.
Propalo vrijeme
Je li to netko Krasimiru Balakovu zapovjedio?
– Nemam pojma. Meni su ponudili posudbu, što nisam želio. Na lijevog beka doveli su Limu i vratili Kukoča. Rekli su da na mene ne računaju. Kazao sam: “OK, dajte mi onda papire pa idem.“ Nisu htjeli. Nudili su posudbu u Pulu. Svaka joj čast, odgovorio sam: “Otići ću u Pulu, ali samo kao igrač Pule. Na posudbi sam bio u Zadru i više nemam namjeru na posudbu.“ Otvoreno sam im kazao kako smatram da sam igrač za Hajduk, da mogu u njemu igrati, a ako oni tako ne misle neka mi daju papire. Odgovorili su: “Ne, nećeš dobiti papire jer i mi mislimo da si igrač za Hajduk, međutim trener te ne vidi.“ Tako mi je propalo osam mjeseci. Kad je došao Mišo Krstičević, u proljeće 2012. godine, vratio me u momčad, a godinu kasnije dobio sam Hajdučko srce. Kad sublimiram karijeru, moglo je biti drugačije, možda sam napravio neke pogrešne izbore, ali ne žalim se. U Švicarskoj sam imao opcije za bolji klub, no tada se dogodila ozljeda.
Balakov vam je unazadio karijeru, to je očito.
– Smatram da kad momka s nepunom 21 godinom, koji je prošao sve selekcije maknete da ne igra, to je unazaditi mu karijeru.
Potom ste igrali u Hajduku do 2015. godine.
– Mario Maloča bio je kapetan, ja zamjenik, pa na nekim susretima i kapetan.
Pola godine prije odlaska, u siječnju 2015. i Igor Tudor vas je poslao u drugu ekipu.
– Vršajević i ja izbačeni smo iz prve u drugu momčad. Nismo išli na pripreme. Potom je Tudor dva dana prije utakmice s Rijekom dao ostavku, trener je postao Stanko Poklepović i vratio me u prvi plan. Tudor je na televiziji rekao: “Tko bi se riješio dva takva igrača kao što su Vršajević i Jozinović, to je bila odluka Uprave.” Pa sad znajte…
Koliko ste osobno zadovoljni učinjenim?
– Ako ćemo gledati da sam mogao napraviti bolji transfer vani i zaraditi veći novac, moglo je biti bolje. No, reći da sam nezadovoljan bilo bi ružno. Od malih mi je nogu san bio zaigrati za Hajduk. To sam uspio. Proveo sam u klubu osam sezona, odigrao 148 službenih utakmica, sve skupa preko 200, nosio kapetansku vrpcu. Nebitno u kakvom se trenutku Hajduk nalazio, on je velik klub. Ne samo u Hrvatskoj. Bila mi je čast.
Moglo je biti bolje
Iz Poljuda ste krenuli dalje bez odštete.
– Istekao mi je ugovor, nikome nije ponuđen novi, jer rečeno nam je da nema novca. Oprostio sam Hajduku tridesetak tisuća eura, tražio sam tek toliko da zatvorim dugove vezane za obrt koji sam morao voditi kao nogometaš. Rastali smo se na lijep način. Predsjednik Marin Brbić, koji je tada bio na čelu, stvarno je bio korektan. Cijeli život sam hajdukovac i nije mi bilo na kraj pameti da se potežem po arbitražama ili sudovima.
Kakav će u nedjelju biti doživljaj gledati vaš novi klub protiv Bijelih
– Neobičan. Navijat ću za našu pobjedu, a Hajduku želim sreću u drugim utakmicama.
Može li Varaždin dobiti?
– Naravno da može. Protiv Rijeke u prvom kolu nije bilo loše, štoviše jako dobro. Sigurno će biti pun stadion. Važno je ostati pametan, ne izgorjeti. Bit će prilika. Hajduka se može pobijediti, nije ni on u najboljem trenutku.
Jeste li radili s Damirom Burićem?
– Ne, taman je došao kad sam ja otišao. No, poznajem ga iz davnih dana jer je njegov sin u mlađim uzrastima trenirao u Hajduku, jednu sezonu smo bili u istoj ekipi.
Tko je bliže cilju, Varaždin da ostane u Prvoj ligi ili Hajduk da izbori kvalifikacije za Ligu prvaka?
– Nama je ipak cilj lakše ostvariv. Iako Hajduk ima veliku podršku navijača. Dinamo je ispred svih, a za 2. mjesto? Rijeka je jaka, Osijek također, trebat će se poklopiti dosta stvari. Što se nas tiče, još će tri ekipe biti u borbi za ostanak. Imamo dobre i velike šanse da ga izborimo.
Na vrijeme smo napustili ŽepčeRoditelji su 1991. odlučili napustiti Žepče…
– Imao sam godinu dana kad su roditelji 1991. odlučili napustiti Žepče. Teta je živjela u Splitu s mužem, u Bosni još nije bio rat, ali teta je zvala i kazala majci. “Imate dijete, dođite ovdje.“ Na vrijeme smo otišli. Prvo u Sloveniju kod tetka, a potom u Split kod tete. Sigurno je da sam u Splitu dobio bolje uvjete za život i nogometu karijeru. Dobro je ispalo.
Slobodna Dalmacija
