Izuzetno mi je drago što se baš meni pružila prilika da napišem ovu kratku crticu iz života Ismeta Maličbegovića, Žepčaka, koji od maja ove godine „gazi“ svoju devedesetu. Rođen je daleke 1924. godine u čaršiji koja je oduvijek bila poznata po dobrim trgovcima i trgovačim radnjama, po mnogobrojnim izvorima mineralne vode, po popularnim izletištima i ugostiteljskim objektima, po akšamlucima na Divovoj vodi, Hendekovcu, kod Dževke Amerikanca… Ali i po ljudima, koji su u povijesnoj sehari ostavili tragove svog življenja i podatke o žepačkom kraju, događajima i osobama.. I, naravno po Orloviku…
– Tako je ostalo zapisano da se nogomet u Žepču počeo igrati davne 1919. godine kada su studenti Mehmed Kadrić i Velija Hasagić, iz Zagreba u svoj rodni grad donijeli prvu loptu. Ubrzo potom će, na inicijativu Kadrića i Francike Kovača, biti osnovan i prvi nogometni klub koji će nositi ime SAŠK „Građanski“ po uzoru na već formirane klubove u susjedstvu. Kroz burnu povijest klub će nekoliko puta mijenjati ime ( NK „Plamen“ , „Sloga“, „Mladost“ „Žepče“…) ali ne i dušu. Najpoznatije će biti ono FK „Orlovik“ po poznatoj i opjevanoj planini iznad Žepča. Raduje me činjenica da sam bio dio kolektiva koji je 1955. godine postigao najveći uspjeh – ulazak u Prvu ligu RBiH gdje ostaje sve do raspada bivše nam domovine… – govori dok gleda jednu staru požutjelu fotografiju iz 1945. godine, s početka njegove igračke karijere. Kaže, mnogo toga je nestalo u zadnjem ratu… – Ma čujte, vrlo je lijepo reći i utješiti sebe i druge mislima da bi sve bilo drugačije da nije bilo tog prokletog rata. To je bez ikakve sumnje bilo daleko, daleko izvan našeg uticaja… I sve se srušilo… Ostali su ožiljci da svjedoče o još jednoj ljudskoj gluposti.., – veli, a u glasu mu ljutnja.
Kompletan tekst možete pročitati u novom broju Naše riječi
