Važna agrotehnička mjera u obradi tla je jesensko duboko oranje na svim površinama koje su nakon skidanja usjeva ostale slobodne. Često se postavlja pitanje zbog tehničkih problema zaoravanja kukuruzinca, što raditi s biljnim ostacima.
Struka oduvijek zastupa zaoravanje žetvenih ostataka, a nikako njihovo spaljivanje. Iako biljni ostaci kukuruza često izazivaju probleme zbog velike mase prilikom sjetve naredne kulture, usitnjavanjem biljnih ostataka i dubokim zaoravanjem na 20-30 cm uz dodatak UREA- e obogaćujemo tlo humusom. Na taj način se dodatkom dušika žetveni ostaci brže razlažu, povećava se mikrobiološka aktivnost tla a samim time se osigurava povoljniji C/N omjer.
Organska tvar u tlu sadrži oko 50 % C i oko 5 % N , pa je omjer C/N približno 10:1. Oranjem se najčešće zaoravaju žetveni ostaci i organska gnojiva širokog C/N omjera. Mikroorganizmi svojom aktivnošću dovode do sužavanja tog omjera u procesu oksidacije ugljika. Sve dok C/N omjer ne padne na određenu vrijednost mikroorganizmi sav oslobođeni dušik koriste za svoje potrebe. Zbog tog razloga preporučujemo dodavanje UREA-e naročito kod zaoravanja slame i kukuruzinca, kako bi se spriječila dušična depresija. Oslobađanje dušika i mogućnost usvajanja višim biljkama započinje tek kad je C/N odnos manji od 25:1. Jedan dio djelomično razložene svježe organske tvari se daljnjim postupkom humifikacije uz pomoć mikroorganizama pretvara u humus. Tako dobivene hranive tvari iz žetvenih ostataka imaju sličnu hranidbenu vrijednost za biljke kao one iz stajnjaka.
Osim tog značaja, humus je važan za održavanje povoljne strukture tla u procesu nastanka organomineralnih strukturnih agregata. Važnost humusa promatramo ne samo s biološkog nego s fizičkog i kemijskog aspekta. U fizičkom smislu humus popravlja vodozračni režim i toplinska svojstva tla.
Kod nastanka strukturnih agregata poboljšava aeraciju i drenažu tla. Humus poboljšava kemijska svojstva tla kao i njegovu pufernu sposobnost. Sve nevedene činjenice opravdavaju važnost zaoravanja biljnih ostataka naročito na tlima gdje nema mogućnosti unošenja organskih gnojiva. Osim zaoravanja biljnih ostataka preporučuje se i uvođenje siderata u plodored. Sideracija ili zelena gnojidba je planirano unošenje u tlo nadzemne mase određenih kultura uzgojenih isključivo za tu svrhu. Siderati obogaćuju tlo organskom tvari, poboljšavaju biološku aktivnost tla, koriste teže pristupačna hraniva, dok na težim tlima vrše i biološku drenažu tla.
Na lakšim tlima povećavaju kapacitet tla za vodu, utječu na pedohigijenu te osiguravaju opskrbu tla organskom tvari i bolju pristupačnost hranivih elemenata. Za sjetvu siderata mogu se koristiti; leguminoze (grahorica, lupina, bob i djeteline), krmna repica, uljana rotkva, bijela gorušica, krmna ogrštica, facelija i heljda. Odabir siderata ovisi o vremenu u kojem se može zasijati, odnosno o tome kada je površina slobodna i skinut glavni usjev. Najčešće se zasijavaju krajem ljeta nakon skidanja žitarica, uljarica ili povrća. Takvi usjevi koji se zasijavaju krajem ljeta i ostaju kroz zimu kao pokrovni usjevi moraju biti otporni na niske temperature, oni ujedno i sprečavaju ispiranje nitrata u tlu, te je na taj način osigurano maksimalno iskorištavanje hraniva. Zaoravanje siderata ima povoljan utjecaj kako na teškim, tako i na pjeskovitim tlima, naročito se preporučuje na površinama koje se gnoje samo mineralnim gnojivima.
Siderati se ne zasijavaju za komercijalnu proizvodnju, ali imaju važnu ulogu u plodoredu kod intenzivne ratarske i povrtlarske proizvodnje. Neki od siderata su izuzetno dobri kao usjevi koji sprečavaju širenje nematoda kod uzgoja u monokulturi (kod uzastopnog uzgoja istog usjeva naročito povrća). Još jedan od razloga sjetve siderata je ekološka osviještenost i učinkovitost gospodarstva, koje na taj način primjenjuje manje mineralnih gnojiva, i sprečava ispiranje nitrata. Obzirom da je u sklopu mjera nitratne direktive predviđena i sjetva siderata sve češće se takvi usjevi zasijavaju na poljoprivrednim površinama.
Poljoprivredni proizvođači posljednjih nekoliko godina su intenzivnije započeli sa sjetvom siderata, ne samo radi zakonske obaveze, nego i iz razloga jer su uvidjeli da ne smiju stalno uzgajati istu kulturu na istoj površini, nego moraju radi proširenja plodoreda i sprečavanja bolesti i štetnika uvoditi siderate. Siderati koji su posijani tijekom ljeta a ne podnose zimu i niske temperature obično se zaoravaju prije jesenskih mrazova kako bi se u tlo unijela što veća količina biljne mase, a oni koji ostaju preko zime kao pokrovni usjev zaoravaju se na proljeće prije sjetve jarih usjeva.
( UPIP Žepče )
