Mislim da je to samo sudbina koja nas uvijek čeka na uglu neke ulice. Kao prorok, kurva ili prodavac srećke i lutrije. Ovo su njene tri omiljene inkarnacije. Ipak sudbina nam ne dolazi sama kući po nas.
Subotom kafa na terasi Hotela The Marmara Taksim…
Piše: Jusko BOJADŽIĆ
Zašto sam ja ono, jutros dok idem Subotom na kafu na terasi Hotela The Marmara Taksim sebičan i trebao bih biti…
DOKLE MORAMO BITI OTUĐENI, ZAPRAVO PROTIV SVOJIH PRINCIPA I MISLIMA NA BOSFORU NA KOME SE RADUJEMO…
Subotom kao i uvijek nastojim se na osmjehu ugrijati a u toplini nekog pogleda i otopiti. Zašto onda ne pokušati da se u ljepoti jedne duše nebi mogli umiriti, jer oko svega toga u čovjeku nema čemu onda živjeti ako ne širi pozitivno ozracje . Osmjeh će svaki led otopiti a ljepota duše će svijet ljepšim učiniti. E, takav je meni osmjeh jednog mi dragog momka, orginalnog Bosanca, koji je prohodao u Sloveniji, zaigrao za selekciju “zmajceka” iz Dežele loptu ispod obruceva proturao… a onda stigao u grad na Bosforu gdje je postao kapetan najveceg sportskog kolektiva u Tursko, Fenerbahcea… i u poslednjih 7. godina kao najmljadi kapetan “kanarinaca” sa brojem “55” osvojio sve što se moglo na parketima i van njega dalo ostvojiti… dobio je kao nagradu i nacionalni dres Turske sa brojem “6”… a sudbina se poigrala da danas ima potpuno novo iskusenje, nije više ni u Feneru ni u turskoj “repki”… nije to više ni njegova loša procjena, vec osjecaj da je tijelo trazio pauzu i malo odmora… gazde i trener Fenera nisu bili strpljivi i sada iz gradskog rivala Darüşşafaka Doğuş krece skoro od nule.
Dakle danas se svakako ove Subote na sami kraj mjeseca Septembra radujem da kafu pijemo ja i “veliki djecak” iz Žepča koji je opcinio ne samo Tursku i Istanbul vec sve one gdje se Emir bilo gdje pojavio i primjerom ponašanja i igrom ispod obruca …. moj drugar Emir-Rile, Senadov Preldžić. Zašto sam ja ono, jutros dok idem Subotom na kafu na terasi Hotela The Marmara Taksim sebičan i trebao bih biti… čovjek subotom treba kupiti taj jedinstven osmjeh a on mladic od 26. godina kome ga ne podariti , taj je na velikom gubitku jer on osmjeh daje svima sa puno topline i vjere u ljude. Neke ljudske drame poput ovih koje se zive poslednjih dana na Balkanu i ono sta se desilo licno “njemu- kapetanu” jednog broda, treba znati i to razumjeti.
Dok me je cekao na terasi Hotela The Marmara Taksim, opšta pometnja i djecija velika radost osoblja i gostiju… kojima nije jasno da se Emir tu pojavio i koga on to tako uporno čeka a u ruci mu neizbjezni mobitel. obicno se rijetko javlja ako je sa nekim u dogovoru ali sve prati i informise se preko pametnih sprava kakvi su iPhone telefoni… a meni kako bi rekla moja rahmet mater da sam “tudja nafaka i da mi nije maslo za ramazana” , iako sam na vrijeme ustao i krenuo, stambolske guzve ce me urnisati… A on Emir sve po protokolu narucio “dvije velike dzezve bosanske kahve- doljevuše i sve što ide uz to, deservate, slatkog i slanog i voca i povrca po izboru, da se okrepimo i da napravimo kako kazu Turci i “kahvaltiju i rucak” jer smo negdje izmedju podneva i veceri.
Osjecam da nam sve bitke u zivotu sluze da nas necemu nauce. Mozda cak i one koje kada smo sigurni da ih onda necemo gubiti ili cemo ih dobiti, treba ih znati zivljeti. Emir bio ko sultan na “prestolju Fenera” a obecao mi evo danas, da ce ga moliti i traziti da im se vrati… svi imaju po jednu a nekima ne dam da dva puta pogrijese… Jer zar nije iijepo biti u zemlji gdje se poštuju vrijednosti i toga nama je vazda falilo. Na kraju godine u Turskoj ga proglasili za “başarılı çoçuk ” ili osoba kojoj dive i kao uspjesna osoba da bude uzor svoj djeci. Dan i kada hocu a to ne zelim, da li mogu samo da razocaram druge a da sam iskren i prema samom sebi. Zato što oni koji su na pravom putu ne mogu podnijeti izdaje a ne izdati svoju dušu. Pitanje je samo moze li se vidjeti ljepota duše svakog dana? Često hocemo da znamo mozemo li zivjeti sa promašajima, svojim, tudjim i našim. Kao da zelimo da znamo šta je to što nas drzi iznutra u trenucima kada se sve ostalo ruši. Znaci treba li da znamo kako mozemo vladati sami sa sobom, da li zaista volimo društvo u kome se nadjemo u trenucima praznine i tuge. Zašto smo uopšteno izgubili smisao za traženjem, zbog tuge koja nas je saplitala a Mi smo prvo padali i dizali se uvijek a nismo bili slabiji i umorniji vec samo jaci i mocniji.
Imali smo i imamo želje i snove koji su nam se izmicale, brže nego smo ih mogli odsanjati. Od onda kada je stigao na preporuku Boše Tanjevica a bilo je to baš podavno i pratimo ga skupa… od kraja prošle sezone smo znali da Emir Preldžić više neće igradti u dresu nacionalnog tima. S obzirom na ozbiljnost ozlijede “Ahilove tetive”, kapetan Fenera je tražio da se oslobodi obaveza nastupa na 39. izdanju Evropskog prvenstva u košarci. I bi šta bi i nek sluzi drugima na cast. I onda kada smo bili na dohvat ruku, košmare smo dobijali (kao medalje oko vrata) umjesto njih. Izgubili smo se na kraju ne znajući što tražimo”snove ili sebe same”. Znam da samo iskren covjek kaze istinu uvjek, a pametan gotovo u pravi cas! Zašto onda niko ne može dočekati zoru a da ne prođe kroz noc. Mislim da je to samo sudbina koja nas uvijek čeka na uglu neke ulice. Kao prorok, kurva ili prodavac srećke i lutrije. Ovo su njene tri omiljene inkarnacije. Ipak sudbina nam ne dolazi sama kući po nas. Treba joj ići u susret. Ne mislimo o stvarima koje nemamo a najcešce nas poklopi ono cemu se nismo nikada nadali…
Dok vodimo dijalog, a on zbunjen i ne zna sta ga dalje ceka ali se raduje, jer bi trebao napraviti zbir svega najdragocjenijeg što poseduje. Zašto ne zamislimo koliko bi nam sve to nedostajalo da ga nemamo. Mjerilo svih stvari je “poštenje” kako obavljaš svoj posao zašta si placen i ne pravi manje buke nego jedan “šut na koš” ili dobra asistencija, odbrana u fazi napada ili napad u fazi odbrane ili kako ocuvati svoj inteligent i bii vlasnik svog ljudskog bica i da njegov odjek traje što duže. Ovom našem nikakvom svijetu, danas najviše su potrebni ljudi koji se ne daju ni kupiti ni prodati, oni koji su u dubini duše u istini isti i pošteni… e takav je Emir koga je njegov otac Senad na jednom ramenu prenio, a na drugom nešto stariju sestru Indiru, sa jedne na drugu stranu obale rijeke Bosne tih ratnih godina, a oboje nisu imali više od 5-6 godina …
Znam puno onih cija je savjest vjerna duznost kao što je magnetna igla. To su oni koji ce znati ostati uz pravdu, makar se i nebo srušilo. Ovo naše ludo vrijeme nije stvoreno za takve. Ako ih pronadjete i upoznate, lahko cete ih zavoljeti. Ostati pošten u vremenu zla, to je za one koji su duševne najvece bogatastvo i najveća čast, bar bi trebalo tako biti… nekad mi teško a nekad postane olakšanje kad osjetim u duši da je neko u svemu onakav kakog ga samo moze i zna roditi zemlja Bosna… e takav je Emir- Rile Senadov Preldzic, jer aBd opet ce Fener traziti svog kapetana da im se vrati jer ta mala a velika Darsafaka, je samo jedno veliko iskušenje i ništa više… sretan ti kapetane novi brod i more bez talasa i da nam se sa tog puta vratiš nama sa evropske na azisku stranu Stambola… drugi pocinju kada si ti dostigao nebeske visine… imaš u dzepu uvijek “NBA draft” koji te uvjek ceka… bice sve to jer ti si “başarılı çoçuk” – bar tako misle ovi kojih ima preko 80 milona u velikoj ogromnoj drazavi RTurskoj jer bi voljeli da ti njihovoj djecu budeš uzor u svemu…
(iBalkan.net / Jusko BOJADŽIĆ)
