Kolumne
Danak u krvi
To su bile većinom žene, ponajviše majke, babe i sestre otetih dječaka. Kad bi se suviše približile, agine suharlije bi ih rasterivali udarcima svojih bičeva, nagoneći na njih konje uz glasno alakanje. One bi se tada razbežale i posakrivale u šumu pored puta, ali bi se malo posle opet sakupljale iza povorke da suznim očima još jednom ugledaju iznad sepetke glavu deteta koje im odvode. Naročito su uporne i nezadržljive bile majke. One su jurile, gazeći žustro i ne gledajući gde staju, razdrljenih grudi, raščupane, zaboravljajući sve oko sebe, zapevale su i naricale kao za pokojnikom, druge su raspamećene jaukale, urlale kao da im se u porođajnim bolovima cepa materica, obnevidele od plača naletale pravo na suharijske bičeve i na svaki udarac biča odgovarale bezumnim pitanjem: „Kud ga vodite? Kud mi ga vodite?“ Neke su pokušale da razgovetno dozovu svog dečaka i da mu daju još nešto od sebe, koliko može da stane u dve reči, neku poslednju preporuku ili opomenu…….(Ivo Andrić, Na Drini ćuprija, str.24. Sabrana djela Ive Andrića, Sarajevo 1976.)
Kad ste prosvjetni radnik, onda je vaša sudbina paradoksalna. Obično ste za vrijeme svog školovanja bili najbolji ili među najboljim u svom predmetu i, baš zato, život vas osudi da taj isti predmet, u mom slučaju iste knjige, čitate svake godine iznova i ponovo, pa opet ponovo, ponavljate gradivo za koje su vam već jednom dali odličnu ocjenu. Sreća da su to uglavnom dobre knjige koje, pri svakom novom čitanju, nude i novi pogled na svijet a time i njegovo razumijevanje ili bar novo paradoksalno pitanje. Andrićeva Ćuprija je bila knjiga koju sam često čitao, prvo u gimnaziji na izbornoj nastavi a onda na fakultetu i čak pola knjige ijekavizirao da bih mogao da položim pravopis. U mojoj rodnoj mahali nisu baš puno računa vodili o zamjeni glasa „jat“, ujutru mleko, u podne mlijeko, a uveče mliko.
Uglavnom, načitao sam se Andrića i čitajući shvatio da knjiga i ono što u njoj piše, ako je pisac dobar, ipak, ovise o životnom dobu i iskustvu koje čitalac ima, mada dobra knjiga bude i proročanska.
Tako je i ulomak iz uvoda ponudio pitanje šta je danas drugačije, šta se osim tehnologije, mode i frizura promjenilo. Ulomak je Andrićevo viđenje rastanka majki od sinova koji odlaze u daleki Carigrad da postanu janjičari, a janjičari su, kako o njima piše Derviš Sušić, „razmetali granice carstva“, što je majkama bilo bitno k'o lanjski snijeg jer za njih je to, što se jasno osjeti iz ulomka, bio kraj svijeta.
A ko su bili janjičari?
Svako ko imalo poznaje historiju (a opasno je to, poznavanje historije koju su zapisali pobjednici) zna da su janjičari bili plaćena osmanska vojska koja je bila dobro obučena i organizovana i u prvim stoljećima postojanja Osmanskog carstva bila najvažniji element moći carstva.
Kako se postajalo janjičarom ?
Isto kao i rimskim legionarom. Prvo si morao da budeš pripadnik poraženog naroda čija je domovina okupirana, pa onda podliježeš procesu devširme – uzimanje zdravih dječaka svake četvrte godine iz svake četrdesete porodice i njihovo slanje u Carigrad gdje su strani sinovi (adžami oglan) bili podvrgnuti preodgoju u janjičarskim školama, na samom dvoru (porti) ili bogatim anadolskim porodicama. Kad bi taj proces bio završen, oni bi bili u skladu sa svojim sposobnostima razmještani po kasarnama ili počinjali raditi kao državni službenici. Jedan dio tih dječaka bi stizao i do pozicija velikih vezira, paša, kapudan-paša, kadija, spahija ili bi postali Nasuh Matrakči (osmansko – visočki Leonardo da Vinči ). To je bio i slučaj velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića koji je Andriću bio polazna tačka u ispisivanju Na Drini Ćuprije.
I prije devširme koja je uvedena kao praksa u Osmanskom carstvu 1430. i trajala do kraja 17. vijeka na teritoriji Zapadnog Balkana i Anadolije a odnosila se na hrišćane, ali i na bosanske muslimane, Albance te na Abhaze sa Kavkaza, koji su tražili od sultana da budu obuhvaćeni devširmom, nešto slično, a sa istim rezultatom, dešavalo se u Bosni i u doba Rimskog carstva. Tada su pokoreni Iliri mogli da poslije 20 godina služenja u rimskim legijama dobiju status slobodnog građanina koji ima prava kao i svaki rođeni čistokrvni Rimljanin biti vlasnik nekretnina, plaćati porez, imati robove, a i njihova djeca nisu morala da idu u legiju osim dobrovoljno. Zanimljivo je da je na nalazištima kod Čapljine nađen nadgrobni spomenik koji svom ocu podiže rimski centurion sa tipičnim rimskim imenom dok mu otac ima tipično ilirsko ime. Isto ovo biće i na stećcima, ocu Radivoju, sin Husein podiže stećak.
Danas, u Splitu, jedna od najvažnijih turističkih lokacija je Dioklecijanova palača. Dioklecijan je bio rimski car ilirskog porijekla.
Bilo sve ovo nekad davno, ostala zapisana pobjednička historija koju danas konačno možemo tumačiti kako želimo, jer današnje doba je doba neprofesinalizma, a mi smo postali stručnjaci za sve, hajd’ što smo svi selektori…to i nekako, ali što smo historičari, književnici i književni kritičari i, nadasve, političari……Zapravo smo slijepci kod zdravih očiju koji i danas novim carstvima plaćaju danak u krvi, ali bez prisile, jer nema na autobuskim stanicama unezvijerenih, slomljenih majki dok u Evropsku uniju odlaze najzdravija i najpametnija djeca, koju sada, za razliku od doba Osmanlija, mi prvo othranimo, vaspitamo i odškolujemo i bojim se sve više i s ponosom kažemo, moj je napolju, šta će ovdje, vidiš da ovdje nema ništa…….
Ovaj strašni danak plaćamo danas najboljim sinovima i kćerima punokrvnih Srba, Bošnjaka, Hrvata i Ostalih. Samo prošle godine je 3. 210 ljudi odjavilo boravak u BiH.
