Dragan Trogrlić: Liječenje raka u trudnoći i talidomidska katastrofa

Postoje brojni dokazi da neki lijekovi mogu biti izrazito štetni u trudnoći. Tu posebno treba istaći većinu citostatika koji se koriste u liječenje raka, tako da liječenje žena koje u trudnoći obole od nekog zloćudnog tumora predstavlja poseban medicinski problem. Ali prije toga trebalo bi nešto reći o ,,lijeku,, talidomidu koji je nedavno uveden u liječenje nekih zloćudnih tumora, a koji se u periodu od 1950 – 1961.g. prodavao bez recepta kao sredstvo za umirenje i protiv povraćanja trudnica i čije je korištenje dovelo do najveće tragedije koju je, do tad, izazvala farmaceutska industrija. Sa druge strane katastrofalni učinci ovog lijeka srušili su dotadašnju teorija da je posteljica nepropusna zaštitna barijera koja u potpunosti štiti fetus, što je potaklo detaljnija ispitivanja lijekova koja se daju u trudnoći.

Talidomidska tragedija

Talidomid je 1950. godine proizvela Njemačka farmaceutska kompanija »Grünenthal« i prodavala ga je pod imenom »Contergan«. Koristio se protiv jutarnjih mučnina kod trudnica i prodavao se u 48 zemalja širom svijeta.  Posljedice uzimanja ovog lijeka bile su katastrofalne. Zvanični podaci govore o najmanje 12000 djece rođene sa teškom defektima ( slike 1 i 2 ),  a nekoliko desetina hiljada novorođene djece umrlo je zbog različitih metaboličkih poremećaja. Preživjela djeca imala su različite defekte ruku i nogu, zavisno od toga koliko dugo, u kom periodu trudnoće i kolike doze talidomida su trošile njihove majke.

Djeca su rađana bez udova ( ruku i nogu ) ili sa skraćenim rukama i nogama, imala su teške defekte srca i bubrega. Trebalo je 11 godina da se otkrije šta je uzrok rađanja ovako velikog broja deformisane novorođenčadi i tek je 1961. godine ustanovljena veza između trudnica koje su uzimale talidomida i defekata kod novorođene djece.  Nakon 11 godina korištenja talidomid je povučen iz prodaje, a stvarni broj djece žrtava talidomida nikad nije utvrđen, zbog toga što se on prodavao i u nerazvijenim zemljama, koje nisu vodile statistiku o ovim slučajevima. U svijetu se ovaj slučaj pamti kao talidomidska katastrofa. Nakon ovoga talidomid se eksperimentalno koristio kod oboljelih od lepre ( gube ) u Indiji i Brazilu pod, navodno, strogo kontrolisanim uslovima, da bi se, nakon što je utvrđeno da ometa stvaranje krvnih sudova kod nekih tumora, što je glavni uslov za njihov daljnji rast, ponovo vratio kao lijek i to u liječenju zloćudnog tumora krvnih stanica-plazmocitoma i nekih vrsta raka dojke, te zbog svojih imunomodulirajućih osobina, kod multiple skleroze. Njegova upotreba u liječenju raka nije ni izbliza tako pogubna za ljude. Talidomid je teratogen, što znači da izaziva deformacije ploda i to najviše u tzv. teratogenom periodu trudnoće, a taj period je u razdoblju između 31 i 81 dana trudnoće nakon zadnje menstruacije, vrijeme kad je plod najosjetljiviji, ne samo na talidomid, nego i na druge lijekove i hemijske supstance koji su potencijalno opasni za razvoj ploda ili u kasnijem periodu života djeteta, jer zbog  genskih oštećenja mogu doprinijeti razvoju raka.

Liječenje tumora kod trudnica

Trudnoća ne povećava rizik za razvoj raka i trudnice u prosjeku obolijevaju od zloćudnih tumora kao i žene koje nisu trudne. Tumori koji se najčešće razvijaju kod mlađih osoba, znači i trudnica, su maligne bolesti krvi ( leukemije i limfomi ) i tumori mozga. Važno je istaći da leukemije i limfomi vrlo rijetko prelaze sa oboljele trudnice na plod. To znači da gotovo redovito majke oboljele od neke maligne bolesti krvi, na svijet donose potpuno zdravu djecu. Problem je ovdje druge prirode,  a tiče se negativnog djelovanja kemoterapije i zračenja na plod. Fetus je posebno osjetljiv na ove vidove liječenja u prvom trimestru trudnoće ( teratogeni period trudnoće ). Majkama oboljelim od akutnih leukemija, a koje su na samom početku trudnoće, preporučuje se abortus, jer će agresivna kemoterapija, koja se primjenjuje kod ovih bolesti sigurno teško oštetiti plod i najvjerovatnije ga ubiti. Sa druge strane isključena je moguća želja majke da se ne liječi da bi iznijela trudnoću, jer, zbog brzine rasta akutnih leukemija, ne može doživjeti kraj trudnoće bez liječenja. Nešto bolja stanje je sa akutnim leukemijama nakon prvog trimestra trudnoće, kad je plod otporniji na uticaj citostatika i to više, što je trudnoća dalje odmakla, međutim i ovdje često dolazi do oštećena ploda, a moguća je i smrt majke u trenutku poroda zbog obilnih krvarenja koja nastaju kao posljedica smanjenog broja trombocita kod oboljelih od akutnih leukemija. Dužnost liječnika je da sa svim ovim komplikacijama upozna trudnicu, da bi ona mogla donijeti odluku o mogućem prekidu trudnoće.

Od svih malignih bolesti krvi u periodu trudnoće najčešći je Hodgkinov limfom koji se najčešće javlja u dobi od 15 – 25 godina i tu liječnici imaju najviše iskustva i u pogledu liječenja trudnica i u pogledu pravog izbora liječenja koje omogućuju rađanje potpuno zdravog djeteta. To posebno vrijedi za Hodgkinov limfom u početnom stadiju, kad je za liječenje često dovoljno zračenje vratnih limfnih čvorova, bez ikakve opasnosti za fetus. Ako trudnica boluje od ne- Hodgkinovog limfoma niskog stupnja malignosti ili od kronične mijeloične leukemije, zbog sporog rasta ovih oblika raka, liječenje se obično odgađa dok majka ne iznese trudnoću. Izuzetak su jedino komplikacije ovih bolesti u toku same trudnoće, koje zahtijevaju hitne intervencije. Kod  ne- Hodgkinovog limfoma srednjeg i posebno visokog stupnja malignosti, koji su relativno rijetki u trudnoći, sa liječenjem se počinje odmah i tu je pristup liječnika sličan kao kod akutnih leukemija.