Cvjetko Udovičić: Matičarka Šipa

Negdje u opštinskoj arhivi, moglo bi se pronaći koliko je brakova sklopljeno pred njom, pred Šipom kao matičarkom. Koliko je novorođenčadi upisala u knjige rođenih i koliko je smrti provela kroz knjige umrlih, sve dok nije otišla u penziju.

Ti brojevi možda i nisu bitni jer šestog septembra 2022.g., jedna druga matičarka sa kojom je službovala, upisala je da je 05.09.2022.g Fazlić (Ahmeta) Šerifa, svima poznata kao Šipa, uz predočenu medicinsku dokumentaciju, na ovom svijetu i službeno prestala da postoji.

Matičarima ni rođenja, ni smrti, ni vjenčanja nisu neobični. Šipa je bila jedna od onih matičarki koja je znala kako postupati sa živima. S druge strane šaltera, ona je nudila rođenje, život i smrt. I znala je da bez nje ne može ni da se rodi, ni da se umre, ni da se formira bračna zajednica.

Snagu šalterskog radnika nikada nije zloupotrebljavala a oni koji su dolazili kod nje imali su osjećaj da su došli kod prijateljice koja će im sve administrativne poslove završiti bez ustezanja, bez čekanja i nepotrebnog zanovjetanja.

Njena susretljivost uklanjala je šaltersko okno, toliko empatično da bi se “stranka” znala da postidi, pitajući se šta je dobro učinila, pa da Šipa bude toliko ekspeditivna i dobronamjerna.

Takva je bila Šipa, matičarka u usnuloj kasabi Žepču. Takva je bila i u nešto življem Žepču koje je uvodilo neka nova, evropska pravila, čak i kada su matične knjige u pitanju.

Skrhana bolešću, posljednje dane provodila je mirno, čeznula za razasutom rodbinom i kao i svaki penzioner, maštala da obezbijedi drva prije zime. Imala je fiks-ideju da sva drva gore ali da samo grabovina može da ugrije prostoriju. Zimogrižljiva, znala je da se umota u ćebe i tako umotana sjedi pored vrućeg kamina.

Po prirodi optimistična, nije se žalila, privržena sinu, snahi i unuci, voljela je da priča o njima, ako su drugi i bili hodajući matični brojevi – oni nisu. Za nju su bili ono čemu je čitav život poklonila.

Profesionalno deformisana, znala je sijaset matičnih brojeva i samouvjereno, uvijek iz prve, pronalazila stare knjige iz kojih je upisivala podatke.

Uvježbanom rukom, otvarala je te iste knjige, skoro na pravoj strani, tek poneki okret lista i traženi podatak je bio pred njom, kao da otvara zbirku pročitanih priča i pronalazi baš onu koja joj je potrebna.

Tihog, barušnastog glasa, Šipa je ponekada pripovijedala o sretnim danima koji su obilježili njenu mladost. Nije do kraja shvatala da su njene “stranke” kojima je često izlazila u susret, prebrzo zaboravljali njenu susretljivost i dobronamjernost.

Posljednjih dana, kao da je iščekivala da se neko od tih kojima je pomagala pojavi, da joj iskaže poštovanje, kao što je i ona iskazivala njima. Međutim, na vrtešci života, njeni matični brojevi su otišli negdje drugdje.

Na isti dan kada je na ovaj svijet donijela svog sina, njenu najveću ljubav i motivaciju za život, 7. septembra, nakon 46 godina, veliki broj sugrađana, prijatelja i familije, ispratilo je matičarku na drugi – bolji svijet i vječni počinak.