Osova: Misno slavlje u znak sjećanja na fra Vjeku Ćurića

Na V nedjelju kroz godinu, 4.02.2018. godine, nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, uz fra Jozu Marinčića, provincijala Franjevačke provincije Bosne Srebrene, 23 svećenika, te sudjelovanje mnoštva vjernika, predslavio je u povodu 20. godišnjice smrti misionara fra Vjeke Ćurića sv. Misu u crkvi Uznesenja BDM u Osovi odakle je fra Vjeko rodom.

Na početku Mise sve okupljene je pozdravio domaći župnik fra Antun Perković te izrazio radost i zahvalnost što je kardinal Puljić došao u Osovu, ali i na žrtvi i daru fra Vjeke koji je svoj život položio za Krista. Župnik fra Antun potom je na poseban način pozdravio provincijala fra Jozu, podsjetivši ujedno i na fra Vjekinu majku Anu koja je na postelji.

U prigodnoj propovijedi kardinal Puljić je naglasio da je fra Vjeko imao ljubavi prema tamošnjem narodu te da ih nije mogao ostaviti. „Iako razum u opasnosti nalaže da se povučemo, nije ih mogao ostaviti jer je ljubav bila jača od smrti. Njegova djelatnost u Ruandi je bila konkretno evanđelje za čovjeka. Nije gledao tko je koje strane, nego je pokušao spasiti, nahraniti čovjeka i dati mu nadu za život. Nama svima bih rekao: Ako nešto ne znamo voljeti onda se za to ne znamo žrtvovati. Fra Vjeko je volio te ljude i zemlju i za njih se žrtvovao, to je ono što danas želimo cijeniti ali i naučiti od toga… U današnje vrijeme trebamo fra Vjekina žara, nade i ljubavi“, kazao je, između ostaloga kardinal Puljić

Nakon popričesne molitve okupljenima se obratio i provincijal fra Jozo.

Fra Vjeko Ćurić rođen je 26.04.1957. godine u obitelji Ane i Petra u Lupoglavu, u župi Osova kod Žepča. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a Franjevačku klasičnu gimnaziju i novicijat u Visokom. Studirao je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i zaređen je za svećenika 1982. godine. Potom je otišao u Pariz na studij francuskog jezika, a 1983.godine u misije – u Ruandu. Dijelio je s Ruanđanima sve teškoće života afričkog sela, a potom i grozote krvavog sukoba između Hutua i Tutsija 1994. godine. U tom zlom vremenu, koje je odnijelo milijun života, taj „ruanđanski Schindler“ nije napustio Ruandu, već je riskirajući svoj život aktivno sudjelovao u spašavanju 100-tinjak tisuća ljudi od sigurne smrti, a nakon sukoba posvetio se pomaganju ratom napaćenim ljudima. Ubijen je 31.01.1998. godine u Kigaliju, a pokopan je u župnoj crkvi koju je, uz pomoć brojnih prijatelja i dobročinitelja, podigao u Kivumuu.

(kta)